Multimedijalni umjetnik David Zuazola (redatelj, scenograf, dramaturg, muzičar, glumac, lutkar...) osmislio je međunarodni  projekt Grad svjetlosti koji sukcesivno rezultira predstavama o  gradovima u kojima su  zbivanja potaknuta poznatim vedutama i zanimljivim, karakterističnim pričama stanovnika odabranog grada. Nakon predstava o Varšavi (Poljska), Tolosi (Španjolska) i Seulu (Južna Koreja), na red je (ne navode se kriteriji odabira ili redosljeda) došao Kragujevac (Srbija) i u Pozorištu za decu i mlade Kragujevac nastala je predstava Grad svjetlosti Davida Zuazole (režija, koncept, scenografija) koja je gostovala (12.5.) na Trećem međunarodnom festivalu profesionalnih pozorišta za decu i mlade „Novosadske pozorišne igre“ (8.-15.5.2024.).

Predstava koja je najavljena kao „posebna lutkarska predstava koja nadilazi tradicionalne načine na kojima se temelji lutkarsko kazalište“ široko je razvedenom scenografijom postavljenom na tri nivoa ponudila gledateljima poznate kragujevačke situacije, zgrade i lokacije. Na „kreaciji idejnih rješenja i izradi scenografije“ je sudjelovalo sedam suradnika, među kojima su bili i sami izvođači Milica Redžić Vulević, Ljubica Radomirović i Aleksandar Petković. Ne uviđam u čemu je „posebnost“ lutkarskog izražaja ove predstave jer animacije gotovo da nema: sinkrono paljenje uličnih svjetiljki, daljinsko upravljanje vozilima, tuča u plesnom klubu između boca (pijanaca) ili opis muzičkog festivala pomoću slaganja limenki od pića (predstavljaju  publiku, konzumaciju pića i nepokupljeno smeće?) dio su nostalgičnih dogodovština o kojima u ovom slučaju slušamo (ali ih nekako do kraja ne osjetimo).

U pokazanim primjerima bilo je nekoliko uspjelih, slikovitih scena, poput zagađenja rijeke Lepenice nastalog izlijevanjem boje u tvornici automobila „Zastava“ (padom serije automobila je najavljen kolaps proizvodnje) što je izazvalo pomor riba (prvo su iz rijeke iskakale ribe, a potom riblji kosturi; mališanima ipak nije bilo jasno o čemu se tu radi!) ili upečatljiv prikaz strijeljanja (putem ispovijesti i pucnja) i dizanje spomenika („Prekinuti let“)  na Šumarici (za one koji ne znaju za taj tragični događaj i to je pomalo ostalo „u zraku“). Rekla bih da su ideja i namjera bili izuzetno dobri i da su se izvođačice neobično trudile, ali bojim se da je publici možda izvedba ipak bila suviše slična turističkom obilasku. Ne kažem da ju je svatko tako doživio... ja jesam.

Treća bugarska predstava na ovom festival došla je iz Državnog kazališta lutaka Stara Zagora, a radi se o neobičnoj, poprilično nadrealističkoj predstavi Hotel autora i redatelja Ljubomira Želeva (13.5.). Želev zajedno s  izvođačicama Ana-Valerijom Gostanjan i Biljanom Rajnovom priča priču o „ljubavi na prvi pogled” koristeći razne tehničke postupke (iluzionizam, žongliranje, akrobacije, mađioničarske trikove, slapstick) uz interesantnu glazbu (Todor Vasilev) i iako je cjelina vizualno dopadljiva (čak dekorativna, dizajn Natalija Gočeva) puno toga je upitno čak nedorečeno (čemu žabe?) ili izvan dotadašnjeg zbivanja (glava iz lavora, naznaka pauna u uvodnoj sceni, uvođenje lutaka). Ima, dakako, i vrlo zabavnih rješenja poput jahanja na jelenu (kombinacija stolice i jelenove glave) ili vješte animacije mačke (krzno na ruci) ali stalni prolasci predimenzionirane ribe i drugih spodoba (navodno nadahnute Dalijevim slikama) i u gledatelju, a ne samo kod muškog lika, izaziva snomoricu. Bila sam silno iznenađena korištenjem totalnog mraka između scena (popularno zvanog „pali-gasi režija”) što je vremenom postalo prilično iritantno…. Usput moram reći da sumnjam u održivost naznake 10+ jer djeci predstava uopće nije bila jasna i u kasnijem su ih razgovoru zanimali samo detalji pojedinih trikova.

Dakle, ima jedan grad i u njemu se sigurno nalazi  hotel, ali ne znam bih li vam preporučila odlazak tamo!