„Razočaranja su dio života i to je ono što je lijepo i poetično u ovom komadu“, izjavila je Helena Petković u knjižici tiskanoj uz predstavu Pustolov pred vratima Milana Begovića izvedenoj 28.12.2023.u HNK u Zagrebu, a prije nje su u istom kazalištu tu dramu režirali Branko Gavella (1926.), Alfons Verli (1934.) i Tomislav Pavković (2008.). Begović (1876.- 1948.) je bio pravi „kazališni čovjek“ (Boris Senker) jer je pisao drame (uz poeziju i prozu), kazališne kritike i eseje o kazalištu i glumcima, a djelovao je kao dramaturg i redatelj u nekoliko kazališta. U želji da se pokaže Begovićeva heterogenost, uspoređuje se drama Pustolov pred vratima (tragikomedija u devet slika, 1925.) s libretom za Gotovčevu operu Ero s onoga svijeta (1935.) jer se u prvoj „vide“ natruhe Pirandella (taman ga je preveo), dok je druga potaknuta folklorom (raskorak kao kod Mesarića: Kozmički žongleri, 1925.i Gospodsko dijete, 1936. ).
Složila bih se s dramaturginjom Sanjom Ivić „ da uporište Begovićeva Pustolova leži više u simbolizmu, negoli pirandelizmu: iako većina likova nema imena, njihova su postavke jasno određene. Kada bolesnu Djevojku pohodi Neznanac / Smrt i nudi joj posljednju želju, ona poželi strastvenu ljubav. U svojem predsmrtnom deliriju Djevojka se „pretvara“ u Agnezu koja, iako je sretno udata, pod uplivom ljubavnih pisma pristiglih od neznanog obožavatelja postaje opsjednuta „velikom“ ljubavlju pa pokušava pronaći pošiljatelja uvjerena da je on „onaj pravi“. U svojoj potrazi susreće razne muškarce i s onima koji „priznaju“ da su joj pisali pisma stupa u ljubavni odnos i od naivne Agneze postaje promiskuitetna žena. „Opterećena“ novim iskustvom Djevojka umire. Dok je Agneza naivka sklona romantici, gospođa Rubricius je iskusna i praktična, a postupci muških likova nesumnjivo su odgovorni za „tragikomični“ učinak Begovićeve drame.
Predstava počinje otvaranjem teških crvenih zastora iza kojih se pojavljuje Jadranka Đokić koja nakon zadnjeg raskriljivanja zastora susreće ženu u crnom (Daria Lorenci Flatz): otkrivamo da su to Djevojka i Nepoznata (ženska verzija Neznanca) i da slijedi snoviđenje, odnosno „predstava u predstavi“ (od druge do osme slike, U priviđenju). Nakon mirne u uvodu, glazba (Damir Šimunović) postaje pomalo „divlja“ kako bi prikazala zabavu, a „razuzdanosti“ doprinose uvećane snimke snimane na pozornici (Dušan Bućan, Režiser tragičnih filmova), ali osim što Djevojka ustvrdi: „ja već vidim: vi ćete iz svega napraviti kino“, za ovu uporabu kamere ne nalazim ni funkcionalnog ni estetskog razloga (kako se pojavila tako je dokinuta po onoj pučkoj: „kako došla tako ošla“). Dominirale su crna i bijela boja kostima (Tea Bašić Erceg) i maski (Miki Maus, zeko) i zato bih rado saznala koja su značenja izuzetaka (Bućanova odjeća ili maske Minotaura i žirafe)?! Iako mi se scenografija izvedena putem tamnih prozirnih zastora (Zdravka Ivandija Kirigin) koji se bez prestanka dižu i spuštaju nije svidjela, njihovo micanje sam (kao i vrtnju pozornice) pokušavala tumačiti kao stanje pomućene svijesti. Na razini dosjetke djelovalo mi je pečeno prase, već spomenute maske i izlazak Gospodina sa šarenim prslukom (Goran Grgić) iz rupe u pozornici.
Iako Agneza vrlo intenzivno doživljava potragu za obožavateljem i svi ti brojni susreti s muškarcima bi trebali biti vrlo živi (Siniša Popović, Dušan Bućan, Filip Vidović, Ivan Colarić, Marin Stević), najbolje su scene sa suprugom (Silvio Vovk) i Gospodinom sa šarenim prslukom, izvrsnim Goranom Grgićem. Druženja s Kristinom (Ivana Boban) i Lizom (Tesa Litvan) još su monotonija nego s muškarcima i ne mogu si pomoći, ali ne znam kada sam, meni prvorazrednu Jadranku Đokić, vidjela ovako „na pola koplja“. Neobičnom se živahnošću nametnula scena u kojoj gospođa Rubricius (Ana Begić Tahiri) i Gospodin sa šarenim prslukom (Grgić) živo flertuju dok biraju nadgrobni spomenik njezinom preminulom suprugu i iako djeluje kao da scena nema veze s predstavom (tako je zapravo napisana), njezino „neuklapanje“ je posljedica „snižene dinamike“ cjelokupne predstave.
U ranoj fazi predstave došlo je do nestanka struje, ali glumce (Grgić, Đokić, Vovk) to nije omelo (biti glumac znači biti spreman na razne smicalice) i da je kvar kraće trajao, sigurna sam da ne bi „pokleknuli“ pred mrakom. I zato plješćem njihovom profesionalizmu.