Glavni likovi najpoznatijih Shakespeareovih tragedija jesu muškarci čija djelovanja, posredno ili neposredno, potiču ženski članovi obitelji – majka (Hamlet), kćeri (Kralj Lear) i supruga (djelatna – Macbeth ili bezazlena – Othello, Romeo i Julija) i to njihovo muško-žensko „potezanje konopca“ rađa nepresušno vrelo tenzija. Iako se Shakespeare (1564.-1616.) ogledao i u pisanju povijesnih drama, komedija i soneta, vjerodostojnost rečenica koje njegovi protagonisti izgovaraju dok koračaju prema svojoj neumitnoj propasti čine Labuda s Avona i danas „našim dečkom“. Čuju se primjedbe, u skladu sa suvremenom užurbanošću, da bi drame valjalo skratiti, a jezik osuvremeniti, što nije posve krivo, ali je većma vidljivo pri slabim izvedbama. Prijevod je presudan za dojam o predstavi, što mi se nametnulo prilikom gledanja predstave Othello Williama Shakespearea u režiji Oksane Dimitriieve i koprodukciji Kazališta „Ulysses“ sa Sarajevskim ratnim teatrom SARTR na tvrđavi Minor (Mali Brijun, 25.7.2023.) jer kada sam usporedila tiskani prijevod Milana Bogdanovića i izvedbeni tekst s oznakom „prema prijevodima“ Borisa Pasternaka, Mikhaila Morozova, Milana Bogdanovića, Sime Pandurovića i Živojina Simića u adaptaciji Natalie Dmitrieve i dramaturgiji Nejre Babić, tek sam čitanjem „prepoznala“ epizode  koje su mi na pozornici bile nejasne (na primjer pjesmica o „zelenoj vrbi“, glazba Kateryna Palachova).

Othellova sudbina pripada među opća literarna mjesta: venecijanski vojskovođa Maurin Othello i lijepa senatorova kći Desdemona strasno su se zaljubili i vjenčali na čuđenje cijele Venecije (i negodovanje njena oca; redatelj Zlatko Paković je u predstavi Othello: nezakonita liturgija lucidno analizirao prirodu tog braka). Nakon pobjede nad Turcima, Othello s vojnicima dolazi na Cipar gdje ga, prema dogovoru, čeka  Desdemona. Nakon što Othello Cassija a ne Jaga imenuje svojim zamjenikom, Jago se odlučuje osvetiti i znajući da Othello bezumno voli Desdemonu , „brižno“ izražava sumnju u njezinu vjernost. Othello je siguran u ženinu ljubav, ali zahvaljujući Jagovim spletkama, postaje sve sumnjičaviji (tu se Shakespeare doista pokazao maštovitim: od krađe „začarane“ marame do lascivnog razgovora Jaga i Cassija o Bianci) da bi, nepokolebljivo uvjeren da ga Desdemona vara s Cassiom, zadavio ljubljenu ženu u zajedničkoj postelji: trijumf „zelenookog čudovišta“ nad razumom! Iako je Jagova žena Emilija razjasnila nesporazume, za ljubomornog osvetnika i njegovu mrtvu draganu je prekasno!

U predstavi nastaloj suradnjom ukrajinskog autorskog tima i sarajevskog glumačkog ansambla zamjetan broj audiovizualnih elemenata ističe ratnički duh Othella i njegovih suboraca: scene smotri (koreografkinja Inna Falkova), neartikulirana glasanja, vojnički/bolnički kreveti koji se dodavanjem paravana preobražavaju u Othellovu ložnicu i kostimi (Mykhaylo Nikolayev) koji podsjećaju na uniforme. Uz spomenute krevete, na pozornici se nalaze plastične plohe čije značenje nisam uvijek dokučila, pa za razliku od doista  sugestivnog prikaza uzburkanog mora, nisam „shvatila“ pozadinu ženskog poigravanja užetom, razloge za uporabu bijelih kugli, svrhu pravilno raspoređenih kupova kamenčića (otok?) ili „pojavu“ lutke za napuhavanje (odmor ratnika?).

Iako je većina glumaca iz ansambla SARTR (Alban Ukaj – Jago, Davor Sabo – Cassio, Maja Salkić – Emilija, Jasenko Pašić – Roderigo, Snežana Bogićević – Bianca, Adnan Kreso – Montano) tom kazalištu ne pripadaju Mak Čengić i Alen Konjicija te nosioci uloga glavnog ljubavnog  para, Ermin Bravo (1979.) i Ana Marija Brđanović (1994.). Usprkos ratničkom ozračju, Bravo ostvaruje Othella kao „ludo“ zaljubljenog muškarca željnog supruginog milovanja, što je odlično prikazano „nevidljivim“ snošajem iza zavjese iznad koje izviruju njihove gole noge i ruke pred zapanjenim Othellovim suborcima. Sve dok Jagove intrige ne zatruju Othellovo srce, svjedočimo o snažnoj uzajamnoj naklonosti koja se očituje u seriji malih dodira, uzdaha, pogleda… kako Othello gubi vjeru u svoju ženu, tako Bravo „ogrubljuje“ u pokretima i riječima te se pretvara u ogorčenog povrijeđenog muškarca kojem je ženski svijet postao neprijateljski teren. Brđanović uglavnom prati preobrazbe svojeg partnera, ali kako je Bard više volio muške nego ženske likove, njena Desdemona ima vrašku zadaću da ostane stalno jednaka, a da se prilagodi, što zbilja nije lako.

Ne mogu odoljeti da ne spomenem kako sam deset dana prije ove kazališne predstave gledala film Hotel Pula Andreja Korovljeva u kojem je Ermin Bravo glumio lik „drugog  i drugačijeg“, bosanskog izbjeglicu Mahira koji boravi u hotelu „Pula“ i vremenom stupa u ljubavni odnos s mladom Puljankom Unom (Nika Grbelja), koja je na ekranu neobično sličila Brđanović! Tvrde znalci da je Shakespeare dvojio oko naslova ove drame i da se zapravo trebala zvati Jago jer je taj lik najsloženiji i najuvjerljiviji: goni ga osveta potaknuta, po njegovoj procjeni, učinjenom nepravdom, a izazvati nečiju patnju je učinkovitiji revanš od smrti. Jago je lukavi i pametni manipulator i zato mu nije teško nadmudriti sve oko sebe. Ukaj (1980.) to prilično dobro ostvaruje, mada imam dojam da ga „koči“ režijska koncepcija jer nepotrebno (i ne samo on) izravno iskazuje publici svoje namjere (Shakespeare je tu ipak diskretniji). Drago mi je da sam gledala ovu predstavu, iako sam očekivala više, ali kao što bi rekao nevaljalac Jago: „Jer ništa nisam ako kudit ne smijem.“