Na službenoj stranici britanskog dramatičara Petera Quiltera popisana su dvadeset i četiri kazališna djela (komedije i glazbene drame) od kojih su tri postavljene i na zagrebačkim pozornicama: Famozna (Glorious!, prijevod Petra Mrduljaš, 2018.) u režiji Krešimira Dolenčića i Na parove razbroj s (Duets / Face to Face, 2020.) u prijevodu i režiji Ivana-Gorana Viteza u Histrionskom domu, a Korak po korak ili žene na rubu provalije (Step by step) u režiji, prijevodu i adaptaciji Marka Torjanca (suradnja Kazališta „Komedija“ i Kazališta Planet Art, 2021.) u Klubu Kazališta Komedija (3. 2. 2022.).

Spomenuti klupski prostor prikladniji je za kabaretske i pjevačke nastupe nego za kazališne predstave, ne samo zbog  skučene pozornice, nego i zbog neudobnog praćenja zbivanja na sceni. U ovom Quilterovom djelu (kojeg opisuju kao žensku varijantu komedije Brdo) tri u mladosti bliske prijateljice odlučuju otići visoko u planinu na omiljeno mjesto preminule prijateljice Becce da bi joj svaka ostavila kamen s porukom.

Torjanac je uspon oblikovao pomoću tri nakošena podija po kojima prijateljice fingiraju hod, a šator „izranja“ iz pozadine  promjenom boje tkanine. Đurđa Janeš je odjećom odlično istaknula pojedine karaktere (temeljene na stereotipima) pa  površna i lepršava Monika (Vanda Winter) i za planinarenje „tjera modu“ (s naglaskom na ružičastoj bolji), ogorčena  i nesumnjivo opsesivna Sofija (Jasna Bilušić) odijeva „pravu“ planinarsku odjeću, dok se aktivistica i znanstvenica Paula (Marija Jerneić) doimlje „šlampavo“ u prevelikoj odjeći koja visi po njoj. Penjući se, one  razgovaraju i pri  otkrivanju svojih različitih sudbina (i trauma), Sofija i Paula zaključuju da imaju malo zajedničkog s Monikom.

Iako Quilter ovaj tekst opisuje kao „novu sve-žensku komediju“, nisam sigurna da je, bez  obzira na duhovite opaske i komične komentare takvom doživljavam – osim ukoliko ne prihvatim tvrdnju: „pronađi smiješno u svemu i naći ćeš“. Nesumnjivo je smiješno kada zaljubljeni zaručnik zbog bezvezarija stalno zivka Moniku, a ona završivši ljubazni (i besmisleni) razgovor, okreće očima. Ili kada strepnja zbog mogućeg samoubojstva Sofije ili Paule bacanjem niz liticu  završi slučajnim Monikinim skliznućem (spase je, naravno). Ili kada si uzajamno „saspu“ silne optužbe  da bi na kraju zaključile da su pretjerale.

Jasna Bilušić (Sofija) i Marija Jerneić (Paula) na ozbiljan i suzdržan način prikazuju svoje protagonistice jer kako ih život nije „mazio“,  one nose breme gorčine (prva iz bračnog, druga iz društvenog života) pa iako imaju dosta replika, njihovo glavno izražajno sredstvo su „geste i grimase“. Stisnute vilice viču o tuzi i nevolji glasnije od najglasnijeg vriska, pokunjen pogled i spuštena ramena govore razgovjetnije od riječi. Od početka djeluje da je među njima jedina životna „dobitnica“ Monika jer se ni za što i ni za koga nije nikada istinski vezala. Njezin svjetonazorski odmak na tragu je „plavuše iz vica“ što unosi svojevrsnu prhkost među njihove zgusnute odnose, ali Vanda Winter to, osim povremeno, nije uspjela dočarati. Gotovo cijelo vrijeme ona afektira i skviči, pa kako to traje dugo i bez varijacija, njezin lik postaje naporan (suprotno autorovim nakanama). Teško mi je pretpostaviti zašto su darovita glumica i iskusan redatelj tu ulogu pretvorili u karikaturu jer sam sigurna da bi smanjena glumačka ekspresija ostvarila lik koji bi se besprijekorno uklopio u cjelinu.

Ne poričem da prilično analitički gledam predstave i da ne mogu zanemariti ono što mi „bode“ oči, uši, um i srce, ali bez obzira na primjedbe, uvijek me iznova raduje svaki novi tekst i svaka nova predstava. Čak i na maloj pozornici!