Periferni prostori, autorski projekti, zdušne izvedbe i slične „etikete“ opisuju sadašnji trenutak nezavisne kazališne scene (domaće, ali vjerojatno i šire), a takvo okruženje dovodi do pojave predstava koje su, usprkos tehničkih manjkavosti, često zanimljivije od onih u „ozbiljnim“ kazalištima. Takvom bih proglasila crnohumornu komediju Moderna Afrodita UO Teatar Studio 9 nastalu u suradnji s KUM-om (Kazalište u Močvari, 4.12.2021.).
Karmen Sunčana Lovrić i Katarina Arbanas su autorice i izvođačice, a poticaj za predstavu je pitanje: „Je li žena ženi vuk“? Događaji u luksuznom wellness centru znakovitog imena Moderna Afrodita (za one koji su brbljali na nastavi, Afrodita je starogrčka božica ljepote i erotske ljubavi) nisu izmaštani nego su, preuzeto iz programa, inspirirani „mizoginičnim (vlastitim i posrednim) iskustvima iz života žena 21. stoljeća“. Mizoginija je mržnja ili odbojnost muškaraca prema ženama na temelju predrasuda nastalih uslijed patrijarhalnog odgoja, iz čega izrasta šire prihvaćen odnos prema ženama (na koji pristaje iznenađujuće puno žena).
Naše protagonistice predstavljaju dva ženska stereotipe: Magdalena (Lovrić) je samouvjerena poslovna žena koja živi sama i čiji ključni modni detalj predstavljaju cipele na visoku petu (štikle), a Marija (Arbanas) je domaćica i majka koja za sebe nema vremena jer je u svakom trenutku na raspolaganju mužu i djeci (mobitel se glasa: „Mama, mama zvoni ti telefon“) pa je logično da nosi tenisice. Stjecajem okolnosti te su se dvije žene sudarile (doslovce) u predvorju wellnessa i među njima se odmah uspostavila netrpeljivost, koja, osim što je vidljiva u uzajamnim pogledima uperenim na odjeću, očituje se u društvenim kontaktima i iskazu životnih prioriteta.
Prateći njihove duhovite britke replike, publika uočava (i one također) da su njihove razlike posljedica stjecaja okolnosti, a ne različitih svjetonazora. Iako Marija o svojem braku govori s puno ljubavi, uskoro se razotkriva da on nije idealan, a da su Magdalenini poslovni uspjesi itekako teško stečeni. I jedna i druga platile su za svoje statuse visoku „krvarinu“ i teško im je priznati da su ih preplatile, pa bez obzira na osjećaj mučnine i dalje uporno i grčevito čuvaju svoje stečevine.
Višednevni zajednički boravak, razgovori i „pražnjenje“ mini bara dovode ih do iskrenosti, spremnosti na promjenu i uzajamnu podršku. Hoće li jutarnji mamurluk biti jednako učinkovit kao i pripitost prethodne večeri? To nije zapravo više važno jer kako kažu iskusni putnici – i najdulje putovanje počinje prvim korakom. Tako Marija i Magdalena (naravno Marija Magdalena) zamjenjujući identitete (odjeću, šminku, ulogu) shvaćaju da „žena ženi nije vučica nego družica“. Iako ta teza nije ništa novo, osmišljena je na vrlo šarmantan način ponajviše zbog duhovitih replika i glumačke predanosti.
Zahvaljujući poimence brojnim suradnicima (ističem samo skladatelja Mirka Prišlina) Arbanas i Lovrić su „priznale“ da je njihova predstava, između ostalog, posljedica brojnih tuđih doprinosa (fizičkih, materijalnih i uslužnih) i tako naznačile da su za dobru predstavu podjednako važni svi sudionici dobre volje. Čak i muškarci (ha, ha)!