22. FESTIVAL PLESA I NEVERBALNOG KAZALIŠTA SVETVINČENAT: "NEVIDLJIVO" I "VELIKI BOLERO"
Od nevidljivih do bolera
Poput lavine rastao je plesački zanos i bujala energija te ni na pozornici, ni u gledalištu niti jedna noga nije ostala mirna
Objavljeno: 10.12.2021 11:12:13 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Veliki bolero" / Andi Bančić

 

22. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat započeo je predstavom Nevidljivo španjolske skupine No bautizados (kaštel Grimani, 23.7.2021.) i završio predstavom Gran bolero koju je osmislio madridski koreograf Jesus Rubio Gamo (kaštel Grimani, 25.7.2021.).

Koreografkinja i plesačica Kateryna Humenyuk i glumac i pantomimičar Rolando Salame (uz podršku Fernada Careage) osnovali su 2018. skupinu Nekršteni (No bautizados) kako bi „istraživali različite scenske jezike i stvarali plesne predstave o temama koje su im osobno važne i koje otvaraju mogućnost za promišljanje i dijalog o vremenu u kojem živimo“ (navod iz programske knjižice).

Tjelesno naglašeno drugačiji i oboružani različitim izvedbenim iskustvom, Humenyuk i Salome se u svojim nastupima istovremeno nadopunjuju i razdvajaju. Mada se ova predstava temelji na plesnom izričaju, u njoj nalazimo podosta fizičkog teatra, pantomime i gestualnosti, čak i ponešto cirkuskih naznaka. Oni se jednakom lakoćom  uzajamno podižu i preokreću, tijela im se isprepliću i povezuju nevidljivim nitima, a  dojmljiva glazba i obilje zvukova prate  priču o krhkosti ljudskih bića.

U predstavi Veliki bolero nastupilo je šest plesača iz madridskog Teatros del Canal i šest plesača iz barcelonskog  Mercat de les Flors uz glazbu Bolera, najpoznatije skladbe  francuskog skladatelja Mauricea Ravela (1875.-1937.) koju je za potrebe predstave obradio Jose Pablo Polo (1984.). Spomenutu skladbu naručila je od Ravela plesačica Ida Rubinstein (premijera je bila 1928. u Parizu ), a njezin  hipnotički ritam učinio ju je omiljenom u plesačkom svijetu…

Dvanaest plesača odjevenih „obično“ (Cecilia Molano) počinju se gotovo nemarno kretati, ali ih glazba postupno ubrzava. To naoko kaotično kruženje ipak pokazuje određenu pravilnost, a iz cjeline se povremeno izdvajaju manje skupine u prikazu vlastitih koreografskih minijatura. Ujedno se plesači   gotovo neopazice počinju razodijevati tako da pozornicom počinju dominirati gola i polugola tijela stvarajući neku novu vizualnu kvalitetu (ljeskanje znoja, konfiguracija mišića, intimno razotkrivanje). Poput lavine rastao je plesački zanos i bujala energija, baš kako navodi program: „tvrdoglava koreografija o tankoj granici između užitka i umora, ples koji slavi vrijeme i prostor koji dijelimo“. Ni na pozornici, ni u gledalištu niti jedna noga nije ostala mirna.