ZPC: "ZADNJA PRIJE NEGO ODEM"
Like tequila does
Dok sam se u početku predstave pitala o razlozima pojedinih postupaka, tjelesnih ili verbalnih, pri kraju predstave bila sam očarana, postavši jednako ranjiva kao sama izvođačica. I dirnuta, dirnuta gotovo do suza
Objavljeno: 9.22.2021 9:10:00 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Zadnja prije nego odem" / Tara Ivanišević

 

Autorska predstava Lade Bonacci pod nazivom Zadnja prije nego odem u Zagrebačkom plesnom centru (prva repriza, 7.7.2021.) pokazala je kako ova zanimljiva glumica jednako dobro „funkcionira“ kao dio ansambla (po redateljskim uputama) i kao „sama svoja majstorica“. Duhovita opaska Matka Botića da se pojam „autorskog projekta“ koristi kada se pouzdano ne zna udio pojedinog sudionika u projektu ovdje nije primjenjiva, jer je Bonacci autorica i izvođačica (uz podršku Silvije Marchig) uz doprinos kostimografkinje Tee Kantoci i pod rasvjetom Marina Frankole.

Iako Lada Bonacci (1982.) ima velikih potencijala, poklonici kazališta je prilično rijetko imaju priliku vidjeti, ali to je tako kada si svoj… U ovoj izvedbi koja kombinira fizički teatar (raspoređuje stvari ili neprestance se nekamo premješta), prepričavanje podataka o važnim stvarima ili čitanje iz knjige Molekuli beogradskog pisca Ivana Tokina (1971.) i glazbu (snimka pjesme Tequila Does country pjevačica Mirande  Lambert ) Bonacci nas pomno i polako (vrlo promišljeno) uvlači u svoj svijet.

Dok je gledamo kako se „bakće“ s velikom crvenom vrećom i kako po nekom unutarnjem redu slaže predmete po pozornici (stolica, plastični cvijet, čaša, lopatica za smeće, četka), kako s užitkom čita Tokinovu Čestitku u kojoj se nabrajaju „nove funkcije“ dijelova tijela s porukom „Srećna ti nova anatomija“ ili razigrano pjevušeći prati promukli glas pjevačice koja uporno tvrdi da „…they do not love me like tequila does, nobody can…“ prepoznajemo (mada ne propitujemo) fragmente nekih njezinih prioriteta.

A onda nam fraza „kad sam bila mala….“ nagovještava uvid u privatnost, intimu koja se razlijeva između modificiranog lika „superwoman“ i obračuna s nedaćama, ljubavi prema kazalištu i pamćenju nepotrebnih informacija („džuboks za pi….ije“) s konačnim zaključkom da se ne smije dozvoliti strahu da te  „oboji“ jer „na ovom svijetu nema ničeg osim tebe…“. I dok sam se u početku pitala o razlozima pojedinih postupaka, tjelesnih ili verbalnih, pri kraju predstave sam bila očarana, postavši  jednako ranjiva kao sama izvođačica. I dirnuta, dirnuta gotovo do suza.

Na kraju ću, umjesto zaključka, navest izvanredno pronicljivu definiciju kazališta na koju sam nedavno naišla i u koju se odlično uklapa predstava Lade Bonacci: „Džabe svi rekviziti i tehnika ako ne dotakne…“