Romani o avanturama Doca Hollidaya, zubara, kockara i revolveraša s Divljeg zapada, nosili su napomenu: „Došao je tiho i ušao u legendu“, ali se to geslo počelo (zlo)rabiti za svakoga tko se nečime (bilo čime) umilio svojoj okolini (recimo pobjedničkim golom u nogometu). Iskreno govoreći, malo tko je u legendu ušao tiho: najčešće je to bilo uz kriku i viku, okršaje i nezakonite radnje, kratko rečeno: dramatičnim akcijama. Sami su likovi obično bili izmišljeni, ali im je    povijesno okruženje davalo vjerodostojnost. Ukoliko su likovi  ipak bili inspirirani stvarnim ličnostima, onda su njihovi  poduhvati bili nesvakidašnji i pretjerani pa im je to davalo  auru posebnosti.

Jedan od najomiljenijih legendarnih junaka nesumnjivo  je romantični Robin Hood koji je u šervudskoj šumi, uz pomoć svoje Vesele družine, pljačkao bogataše i potom novac dijelio  sirotinji. Iako se u baladama (prva je iz 1377.) o Robinovim  dogodovštinama nižu brojne epizode i pojavljuju različiti  likovi, ipak postoji zadana kontura priče: Robin sirotinju, osim što daruje opljačkanim novcem, predano brani od nasilnog šerifa iz Nottinghama, plaćenika opakog princa Johna, koji u odsutnosti zakonitog kralja, svoga brata Richarda Lavljeg srca koji vojuje u Trećem križarskom ratu, upravlja zemljom. Među zadanim likovima je i djeva Marianne, Robinova simpatija i potom supruga, koja dolazi k njemu u šumu bježeći  od napasnog princa. Istražujući englesku srednjovjekovnu prošlost, povjesničari su u nekoliko osoba prepoznali sličnost s opjevanim Robinom, no ako balada opisuje zbivanje iz 1320., onda je susret Robina s njegovim vladarima bio sasvim nemoguć (John, 1166.-1216. i Richard, 1157.-1199.).

Posegnuvši za srednjovjekovnim engleskim baladama, Dina Vukelić je napisala vrlo zabavan i djeci primjeren tekst (mada i odrasli mogu profitirati) o Robinu, njegovom suborcu Malom Ivanu i pridruženoj djevi Marijani, te nasilnom šerifu i zlom princu Johnu pod jednostavnim naslovom Robin Hood  koji je redateljica Iva Srnec Hamer uprizorila u zagrebačkoj kazališnoj oazi, Dječjem kazalištu Dubrava (7.5.2021.).

Ako imate šest ili nešto više godina (kazališna preporuka), onda vam je prilično svejedno je li Robin Hood povijesna ličnost ili izmišljotina jer je puno važnije da je on hrabar i pravedan, da je dobar mačevalac i streličar te da je spreman obraniti prijatelja i suprotstaviti se neprijatelju. Iako je u svojem djelovanju Robin Hood zapravo razbojnik, budući da  ne pljačka zbog osobne koristi nego za opće dobro, ta se kriminalna djela prešutno ne smatraju zločinom (cijela je situacija suviše sentimentalna da bi se propitivala njezina  pravna ili moralna strana). Funkcionalna i lijepa scenografija Melite Omeragić sastoji se od „velikog drveta“ sastavljenog od neobojanih drvenih ladica (kao metafora mjesta sastanka, ali i simbol cijele šume), a na isti inteligentan i domišljat način je oblikovala veliko i malo prijestolje, prinčeva kola i zatvor za Robina.

Priča počinje dolaskom Erike (Danijela Evđenić) kod „velikog drveta“ (na kojem visi košarica u koju se odlažu mobiteli!) ispod kojeg se redovito sastaju njezini školski kolege (inače prijatelji iz kvarta) kako bi pokušali riješiti nevolje koje se pojavljuju u njihovom susjedstvu. Ona je očajna jer će njezini  roditelji ostati bez restorana (nekome su se zamjerili dijeleći  beskućnicima hranu) pa se nada da bi im oni mogli nekako pomoći. Robi (Matej Đurđević) se tada prisjeća Robina Hooda kao čovjeka koji je ispravljao nepravde pa predstava iz sadašnjosti nenametljivo klizi u prošlost. Ana Trišler je jednostavno i učinkovito riješila odjevnu preobrazbu: u sadašnjosti su svi odjeveni u crno sa šalovima različitih boja (i vezicama jednake boje), dok se u „legendi“ haljinom (djeva Marijana)  ili kaputićem (prinčev sluga, Mali Ivan) obilježava pojedini lik.

U fino uravnoteženoj izvedbi svoj su doprinos dali skladateljica Sunčica Dropulić, savjetnici za scenski pokret Sandra Banić Naumovski i Ivica Škaro, te oblikovanjem  svjetla Iva Srnec Hamer. Ono što me silno iznenadilo u ovoj predstavi bio je popis glumačkih imena, jer osim Denisa Bosaka nisam prepoznala niti jedno (a nije baš da ne sjedim na raznim ispitnim i inim predstavama).

Denis Bosak u ulozi šerifa od Nottinghama vrlo duhovito, nadahnuto i silno uvjerljivo prikazuje lik beskičmenjaka i ulizice kojeg možda preziremo, ali ga razumijemo u njegovoj borbi za egzistenciju. Vukelić si je baš dala truda da mu lik  minuciozno iznijansira, a čini mi se da je bilo dovoljno  osvrnuti se oko sebe, nasuti sastojke u posudu i dobro protresti… Možemo se složiti da je lakše ispisati i odglumiti nevaljalca nego „dobricu“, ali Bosak tako suptilno i s puno humora  prelazi iz bahatosti u kukavičluk, iz pozicije uvjetnog gospodara u poziciju očitog sluge (svjestan da mu „gazda“  nije baš najpametniji) da počinjemo čak pomalo navijati za njega. Iako bi princ morao biti zločinac par excellence (vrhunski, na znanje onima od šest godina), Vukelić mu je udijelila pozamašnu dozu narcisoidnosti tako da  mu je važnija frizura od države, što Eugen Stjepan Višić većim djelom i opravdava (malo su mu čudni naglasci i artikulacija). Robi u sadašnjosti i Robin u legendi (upozoravaju ga  da je u imenu razlika u jednom slovu, ali on je očito idealist kroz stoljeća) u interpretaciji Mateja Đurđevića posjeduje šarm i zaigranost, pa njegov šumski hajduk odlično funkcionira kao karizmatični vođa (ali i kao prestrašeni prinčev podanik).

Lik Marijane uvijek je varirao između bespomoćne djevojke i samouvjerene mlade žene jasno profiliranih stavova i namjera  što se očituje u ulogama Katarine Madirazza, budući da kao  Ana iz kvarta posjeduje puno više srčanosti nego kao Marianne (naoružana mačem). Moja glumačka favoritkinja u ovoj predstavi je Danijela Evđenić koja prelazi iz uloge prinčevog udvornog slugu (s govornom manom) u lik Robinovog prijatelja Malog Ivana (beskrajno uvrijeđenog Robinovim zanemarivanjem nakon dolaska Marijane u šumu): od oduševljenja časopisom „Storija“ (izvrsna parodija na „žutanjke“ i nužnost „lajkanja“) do predanog vježbanja bodežima, od sjetnog prebiranja po gitari do odvažnog oslobođenja Robina iz zatvora – veselim joj se u budućim predstavama. Priča o Robinu završava povratkom u sadašnjost (čak je i najrastresenijim gledateljima jasno da su likovi iz legende projicirani na ove iz sadašnjosti pa primjerice isti glumac glumi princa i najbogatijeg dječaka iz grupe koji jedini među njima ne poštuje pravilo da svoj mobitel ostavi u košari na drvetu i čiji su selfiji k njima doveli Eriku) pri čemu  odlučuju pomoći Erikinim roditeljima (pogodite tko su krivci njihovom stečaju?!) sa sjajnom porukom:  „Mi nismo naši starci“.

Često iz kazališta za djecu izlazim kao „šprih“ (brzo i ljutito), ali predstava Robin Hood Dječjeg kazališta Dubrava me razveselila zgodnim tekstom, šarmantnim mladim glumcima, odličnom vizualnošću i pametnom, nenametljivom režijom. I ne bi vjerovali, niti jednom nisam pogledala na sat (moji kazališni istomišljenici znaju o čemu govorim).