TEATAR &TD: "PROCES KAFKA"
Ova vrata, očito, nisu bila namijenjena meni
Dodajući vlastite opaske u Kafkin mračni tekst, Penović je naglasio elemente apsurda koje su glumci odlično utjelovili i da je predstava stala tamo gdje je zastala, odnosno da je umjesto stanke nakon 55 minuta bio predstavi kraj, učinak bi bio daleko bolji
Objavljeno: 1.27.2021 3:37:46 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Proces Kafka" / Luka Dubroja

Sviđaju mi se dramaturški rad Ivana Penovića (1992.) i glumačka ekipa koju okuplja oko svojih predstava (Bernard Tomić, Karlo Mrkša, Domagoj Janković, Matija Čigir, Pavle Vrkljan), ali mi nije bliska njegova sklonost dugačkim predstavama niti njegova redateljska „razbarušenost“ jer su mu originalni tekstovi kao i intervencije u odabrane sadržaje     dovoljno krcati dosjetkama i nevjerojatnim kombinacijama,  da me opuštenost u strukturi predstava vremenom počinje zamarati („Flex“ nasuprot „Kataloncu“).

Posljedično napisanom proizlazi da mi njegova najnovija (trosatna) predstava „Proces Kafka“ u Teatru ITD (25. 11. 2020.) nije baš najbolje „legla“. Koliko god mi je draga književna ostavština Franza Kafke (1883.-1924.), nikada nisam u potpunosti razriješila osobnu dvojbu, je li njegov prijatelj Max Brod (1884.- 1968.) trebao udovoljiti Kafkinoj želji i spaliti rukopise ili je dobro što su došli do nas, iako nisu dovršeni (možemo se, dakako, pitati zašto sam Kafka nije uništio svoje rukopise, ali tome je vjerojatno kumovala njegova poslovična neodlučnost).

Prihvativši se Kafkinog kratkog romana o uhićenom  bankovnom činovniku Josefu K., koji usprkos uloženom trudu nikada ne saznaje za što je optužen, Penović je odabrao ne samo zahvalnu temu uzaludne borbe pojedinca s birokracijom, već mogućnost da se poigrava odnosom glavnog lika s ljudima koji mu više-manje nasilno ulaze u život. Usporedbom romana „Proces“ (1925.) s Penovićevom  predstavom vidljivo je da su svi likovi i događaji na neki način utkani u predstavu. Čak i one scene koje nisam prepoznala  gledajući predstavu, poput kuhanja juhe na štednjaku smještenom u ulaznom dijelu dvorane, pronašla sam u poglavlju o trgovcu Blocku i K.-ovom otkazu odvjetniku: dok je to u romanu usputna napomena, u predstavi kuhanje traje gotovo cijelu predstavu. Penović nije površni pisac i zbilja se potrudio proučiti ne samo likove i dijaloge, nego dočarati atmosferu ispunjenu tjeskobom, strepnjom, neizvjesnošću i strahom, ali za razliku od Kafkinog mračnog prikaza, Penović u izvedbu unosi elemente apsurda i humora.

Prostor pozornice razdijeljen je pokretnim paravanima u tri djela (Filip Triplat) i ovisno o priči, puni se određenim namještajem. Meni je osobno veliko veselje činio odabir kostima (ansambl predstave), dok mi je doprinos glazbe (Mrkša, Triplat) u osmišljavanju atmosfere djelovao učinkovito. Uvodna scena dovodi sve relevantne likove na pozornicu: dvojicu muškaraca u kožnatim jaknama sa šapkama i crnim naočalama koji raspravljaju o vratima zakona (Janković, Vrkljan), odvjetnika (Tomić) i Josefa K. (Čigir) u društvu kukca (Mrkša). Upravo Mrkša, odjeven u svjetlo-smeđi  kostim kukca i prijateljskog izraza lica, pokazuje otklon od grozote upisane u Kafkinom romanu („Preobražaj“). Vidjeti Mrkšu kako mirno sjedi uz uznemirenog K., potpuno oslobođen spoznaje o svojoj zlokobnosti, djeluje zbilja  komično. Ima Mrkša još takvih iskoraka, poput frfljave djevojčice u žutoj haljinici koja boravi u slikarevom ateljeu (u romanu se radi o grupi radoznalih, gotovo napasnih curica), kao neobični snimatelj ili bankar koji bi trebao odobriti kredit nakon što odgleda prikaz inovativnog „random tostera“ (Vrkljan). Mada spomenuta scena ne pripada izvorno „Procesu“, njezinim uvrštavanjem Penović pokazuje „pomaknutu“ duhovitost (tražitelj kredita želi zapasti u dugove kako bi „kupio mržnju svoje djece“ jer će nakon njegove smrti oni godinama morati otplaćivati njegove dugove). Osim Matije Čigira koji ne izlazi iz uloge Josefa K., svi ostali glumci utjelovljuju po nekoliko likova. Novost u Penovićevoj ekipi je glumica Lana Barić (očito posljedica dobre suradnje u HNK) koja se pojavljuje u ulogama gospođice Buerstner (kojoj na opasku da je umorna jer je bila u kazalištu Josef K. odvraća: „Da ste gledali dobru predstavu ne bi došli umorni“) i odvjetnikove dvorkinje Leni.  

Penović Kafkine rečenice koristi doslovno (odlična analiza različitih mogućnosti oslobađanja), uokviruje ih dopisanim sadržajem ili ih prepričava (poput svećenikovog ogleda o vratima zakona koji završava: „Ovdje nitko drugi nije mogao ući jer je ovaj ulaz bio samo za tebe. Sad ću ga zatvoriti“) . Upravo priču o vratima i njihovoj individualnoj upotrebi Penović učestalim ponavljanjem pretvara u izvedbenu misao vodilju. Moram istaknuti da je završetak predstave vrlo pametno osmišljen, jer umjesto da, kao u romanu, Josef K. bude doslovce ubijen, ovdje on rezignirano sjedi i puši (što i obznanjuje) i kada se na pozornici otvore stražnja vrata , on kroz njih, obavijen maglom i jakom rasvjetom, izlazi. Očito, svatko ima svoja vrata.

Dodajući vlastite opaske u Kafkin mračni tekst, Penović je naglasio elemente apsurda koje su glumci odlično utjelovili i  da je predstava stala tamo gdje je zastala (odnosno da je umjesto stanke nakon 55 minuta bio predstavi kraj), učinak bi bio daleko bolji. Ovako je dodatno dvosatno poigravanje epizodama i likovima pomalo umaralo (kao gospođicu Buerstner), pa sam, umjesto da uživam u dosjetkama čekala kraj. Kao kada siti obigravate oko švedskog stola – svega blaga, ali niste više od volje.