FESTIVAL PLESA I NEVERBALNOG KAZALIŠTA SVETVINČENAT
Ćuk iznad kaštela Grimani
Potreba za izvedbenim umjetnostima postaje očigledna kada postaje teže dostupna i zato iskreno poštujem napor organizatora da napuči Svetvinčenat plesom
Objavljeno: 15.8.2020. 13:58:17
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Esbat" / Andi Bančić

Spoznaja da će se, nejunačkom vremenu usprkos, u netom obnovljenom renesansnom kaštelu Morosini – Grimani u istarskom romantičnom gradiću Svetvinčentu (za intimuse Savičenti) održati tradicionalni Festival plesa i neverbalnog kazališta (utemeljen 2000. godine) silno je obradovala ljubitelje te vrste kazališnog promišljanja. Zbog kraćeg trajanja (24.-26.7.2020.) festivala i posebnih uvjeta kojima je podvrgnuta publika, ove je godine u kaštelu izvedeno pet predstava. Premijera predstave „Esbat“ koreografkinje  Aleksandre Mišić postavljena je na livadi pokraj kaštela (žlinji), a dvije kratke video projekcije Martine Nevistić („Pulsar“ i „Apollonian“) prikazane su u loži na središnjem trgu. Predstave su ponudile različite pristupe odabranim sadržajima, ali ono što je odlikovalo cijeli Festival bile su  sjajna usklađenost protagonista, prohladne noći i uporno glasanje ćuka (ovaj put nije bio ptica zloslutnica).  

Prva predstava pod nazivom „BEAT – I just wish to feel you“ u koncepciji i režiji Jenne Jalonen i produkciji Collective Dope otvorila je nekoliko dana ranije i riječki mini-festival suvremenog plesa „Port  of Dance“ u HKD-u na Sušaku. Finska plesačica Jenna Jalonen školovala se na budimpeštanskoj Plesnoj akademiji nakon čega se preorijentirala na područje suvremenog plesa, dok se njezin partner, belgijski plesač Jonas Garrido Verwerft od svoje desete godine bavio  breakdanceom (uz sportsko obrazovanje) pa je njihov duet,  uz  glazbenu pratnju nizozemskog dizajnera zvuka Adriana Newgenta predstavljao zapanjujuće iskustvo nabijeno energijom. Mogla se pratiti promjena ritma, gotovo bolni udarci tijela o tijelo, nježnost i bešćutnost, obzir prema drugom biću koje zamjenjuju gruba povlačenja tuđeg tijela po podlozi ili kako piše u pratećem katalogu: „Onaj koji manipulira i onaj kojim se manipulira. „Živo tijelo“ i „mrtvo tijelo.“, jer su „oboje tjelesno uvježbani da svladaju tehnike i kontroliraju svoje tijelo.“ I doista, ne očarava samo energija, već spretnost i suverenost u vladanju tijelom, ali kao i kod mnogih naglašeno tjelesnih predstava i ova svojom duljinom (45 min) poništava fascinaciju izvedbom: kada se jednom spozna ideja, svako ponavljanje, ma kako virtuozno bilo, umanjuje učinak (i gledateljev užitak) priče.

Nešto slično bih mogla reći i za predstavu „Gore“  izvanrednog Zagrebačkog plesnog ansambla u koreografiji Ferenca Fehera (u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih) koja je slijedila u nastavku večeri. Šest sjajnih plesačica (Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Sintija Kučić, Gendis Putri Kartini, Petra Valentić, Jovana Zelenović) u krasnim kolorističkim odijelima (Zdravka Ivandija Kirigin) uz dinamičnu glazbu (Nenad Kovačić, Ferenc Feher) nude energičnu i skladnu izvedbu u kojoj se izmjenjuju kolektivni i individualni segmenti. Nakon zajedničkog identičnog nastupa, dolazi do pojedinačnog otklona koji postaje izvor novih pokreta i novog zajedništva, kako je zapisano u programskoj knjižici: „Amazonski freestyle pokreti opisuju solidarnost, hrabrost, protivljenje, zajedništvo te individualnu i grupnu odgovornost.“ Koliko god u početku zadivljuju svojom energijom i skladom, plesačice daljnjim nastupom ne donose ništa novo čime prvobitna emotivna tenzija postupno hlapi, pa bih zato prvu festivalsku večer označila kao večer virtuoznih izvedbi i manjkavih emocija.

Predstave druge večeri rese elementi „cirkuskih  vještina“, što postaje razumljivo pri čitanju biografija: Naif Production u čijoj je produkciji nastala izuzetno zanimljiva francuska predstava „Des gestes blancs“ osnovali su trojica akrobata (Sylvain, Mathieu i Lucien), dok je koreografkinja španjolske predstave „TramaRoser Lopez Espinosa uz amsterdamsku  Akademiju za kazalište i ples prošla obuku kod bivšeg gimnastičarskog trenera Jaumea Miroa…

U „Bijelim gestama“ pratimo odnos oca i sina u izvedbi dvojice  plesača koji su to i privatno: Sylvain Bouillet i njegov desetogodišnji sin Charlie. Nejednakost dviju tjelesnih masa u stalnom propitivanju ravnoteže prelazi u propitivanje mentalnog sklopa odrasle osobe i djeteta vrlo blisko suvremenim roditeljima. Sve veća sklonost, dapače ovisnost  djece igrama putem tehnologije spram fizičkih igara pomalo postaje prepreka između djece i njihovih roditelja: djeca se zatvaraju u izmišljeni svijet u kojem postaju nedohvatni za okolinu. Početne scene ove plesne predstave prikazuju mališana zaokupljenog mobitelom (i slušalicama) i oca koji se trudi „doprijeti“ do sina i „oteti“ ga. I to uspijeva kroz izvanredno osmišljenu koreografiju (S. i C. Bouillet) i priču (dramaturg Lucien Reynes) u kojoj su jednako važni zvukovi (Christophe Ruetsch) i svjetlo (Pauline Guyonnet) jer vrlo vjerno dočaravaju očev napor i sinovljevo prihvaćanje, ali i otpor u konačnici. Doista fascinira njihova usklađenost u prikazu nježnosti i inata, roditeljskog napora i dječjeg otpora.  Zbog malog plesača u publici je bilo prilično djece koja su vrlo precizno prepoznala situaciju i priču, što ih dakako nije odvratilo od vlastitih mobitela nakon izvedbe (što ide roditeljima na dušu).

I dok u odnosu dvojice nejednakih tjelesnih masa prepoznajemo  promišljeno „baratanje“ ravnotežom, ispreplitanje  petero plesača (Nora Baylach, Magi Serra, Anamaria Klajnšček, Noe Ferey, Pontus Fager) u predstavi  „Trama“ zamalo „koketira“ s gravitacijom. Njihovo izvanredno balansiranje i poigravanje sa silama pokazuju vrhunsku tjelesnu kondiciju i mar za onoga do sebe – jedan pogrešan potez i sve može tragično okončati. Kao poruka u ovo vrijeme kada je uzajamna solidarnost  pomalo od životne važnosti…

Završna večer Festivala plesa i neverbalnog kazališta odvijala se u znaku onostranog jer prva predstava naslovom „Esbat“ asocira na vještičje sjelo u doba punog mjeseca, dok  talijansko-njemačka predstava „Harleking“ autora i izvođača Ginevre Panzetti i Enrica Ticconija opisuje naslovni lik kao „demona s višestrukim identitetima koji tijelom podsjeća na Arlecchina iz commedije dell arte“. Predstava „Esbat“ je dio projekta opisanog kao „Nevidljiva Savičenta – prevođenje tradicije u suvremenu kulturu“ pa kroz izvedbu tri plesačice Zagrebačkog plesnog ansambla (Margareta Firinger, Gendis Putri Kartini, Jovana Zelenović) uz izbor glazbe etnomuzikologa Darija Marušića i vizualni doprinos scenografa Ivana Lušičića, oblikovatelja svjetla Sašu Fistrića i kostimografkinju Kristinu Nefat istražuje, kako piše u pratećem programu: „Kako je prošlost prisutna u sadašnjosti? (…) Oživljavanje lokacije kao mjesta kolektivne memorije  sjedinjuje ono što je bilo s onim što jest, artikulirajući ono nesvjesno , transformativno i neizrecivo.“ Poput tri suđenice (Macbethove) tri plesačice se kreću u polumraku i mada u Savičenti živi legenda o vještici Mari (travarica Mare Radolovich spaljena u kaštelu 1632., izvor Barbara Ban) priča naših plesačica nije baš jasna: niti igra s noćnom posudom, niti rasvjetna tijela u travi, niti nepoznati jezik i nepoznati znakovi ispisani na zidu kaštela… Možda treba biti dio zajednice ili bolji poznavatelj legendi od većine publike, ali  osim zanimljivih svjetlosnih učinaka, malo nam je toga postalo „vidljivo“.

Predstava koja je mene apsolutno i bez imalo zadrške očarala bila je posljednja festivalska predstava u kojoj su Panzetti i Ticconi  vizualno i atmosferom dočarali svijet talijanske „komedije umijeća“. Odjeveni u jednostavne crne trikoe s karakterističnim cipelama bez dodatne šminke oni su uspjeli svojim očaravajućim načinom, nalik hipnotičkoj magiji, uvući gledatelja u neki drevni, daleki i  nestvarni  svijet. Iz kojeg sam se nevoljko vratila…

Potreba za izvedbenim umjetnostima postaje očigledna kada postaje teže dostupna i zato nevezano uz primjedbe na pojedine predstave, iskreno poštujem napor organizatora da napuči Svetvinčenat plesom.