Nakon ublažavanja strogih mjera raznovrsnih izolacija koje su nas držale daleko od kazališnih (i kazalištu sklonih) dvorana, većina publike je „ovisnički“ pohitala na predstave. Stjecajem okolnosti, među prvim zagrebačkim predstavama zaredale su baš neke turobne: „Laboratorij: Tužne pjesme za sretne susrete“ umjetničke organizacije „Arterarij“ (Hala V, Tehnički muzej „Nikola Tesla“ , 18.6.2020.) i „Dobro je ništa“ Olje Lozice (Teatar ITD,  29.6.2020.). Dok se prva, kroz autorski projekt glumca i redatelja Romana Nikolića u suradnji s dramaturginjom Doroteom Šušak i izvođačicama Ladom Bonacci, Sašom Naumov i Marijom Šegvić bavila tugovanjem  i tehnikama prevladavanja gubitka, u drugoj su dramaturzi  Luka Bosanac i Olja Lozica (ujedno redateljica) pokušali „vanjskom svijetu“ približiti simptome depresije (koji se, često  bez vidljivih tjelesnih ili uzročnih pokazatelja, ne uzimaju  dovoljno ozbiljno). Promatračima tuđi gubici, ukoliko se ne radi o smrti bliske osobe, mogu djelovati bespredmetni, a olako prihvaćen popularni termin „Ulazak u nečije cipele“ vjerojatno je posljedica brojnih knjiga o samopomoći. Gruba podjela ljudi  na određene tipove zanemaruje složenost nečije psihe, pa posljedično tome i reakcije na određen podražaj.

U predstavi „Laboratorij….“ kroz ponašanje triju sudionica pratimo  njihovu potrebu za prevladavanjem boli i povratkom u „normalu“: dok jedna (Bonacci) manijakalno pliva (fizički se iscrpljuje da može disati), druga se pokušava socijalnim djelovanjem (Naumov) odmaknuti od vlastite intime, a treća (Šegvić) se prisjeća talijanskih canzona (Sanremo, veljača 2020.) koje je volio njezin otac... Prigodna vizualizacija (crni  baloni) i zanimljive scene na dobrom su tragu propitivanja   tugovanja, mada zbog duljine trajanja i nepotrebnog ponavljanja postaju zamorne  (a neke i nejasne).

U predstavi „Dobro je ništa“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) Romano Nikolić nastupa kao unutarnji glas glavnog junaka (Deni Sanković) pa kako je taj glas prvotno prijateljski,   nije odmah jasno o kome/čemu se radi. Međutim, ubrzo se prepoznaje njegov razorni učinak jer dolazi do raskola ličnosti što počinje ugrožavati odnos s djevojkom (Andrea Špindel) i odbija najboljeg prijatelja (Aron Aleksej Ljevaković). Postupna dominacija bolesti dovodi do izolacije pojedinca pa  kako ne uspijeva nadvladati svoje stanje, nerijetko zakorači na drugu stranu (za depresiju kažu da je smrtonosna bolest, jer nemali postotak oboljelih  završava samoubojstvom).

Nijanse plavih boja u scenografiji Stefana Katunara i kostimima Barbare Bourek daju izuzetni doprinos stvaranju atmosfere, a kostim pingvina aktivnog prijatelja, mali vlak (mogućnost bijega) i nekonvencionalna glazba (Ljevaković) podcrtavaju nemoć u pokušajima izvlačenja iz vlastitog mentalnog zatvora. Pri izvedbi mi je smetala pretjerana buka, jer depresija ubija sporo i tiho.

U obje predstave silno je važno i pohvalno što su se autori i izvođači uhvatili u koštac s pojavama koje u našoj sredini još uvijek, zbog nerazjašnjenih razloga, pripadaju nekoj vrsti zabranjenih tema. „U dobru je lako dobar biti…“