Napomena: kritika je izvorno objavljena 2.7.2020. u Vijencu, br. 687

Depresija je u svakodnevnom govoru toliko ušla u naše živote i okolinu da je dobrim dijelom izgubila vezu s bolešću koja svojim stvarnim suputnicima i supatnicima razjeda nutrine i rastura okoline. Svi smo mi „depresivni“ više puta dnevno – kad je oblačno i tmurno i krivo nam krene dan. Tad nam život okrene leđa, a depresija postaje alibi za neraspoloženje. Istodobno pojedinci među nama ne izgovaraju tu riječ olako. Štoviše, često skrivaju borbe koje se odvijaju u njima iz dana u dan, minute u minutu dugu kao vječnost. I sve u očekivanju ničega. Jer ništa je dobro. Ništa su trenuci u kojima bol šuti i odmara se.

U svom novom projektu „Dobro je ništa“ Olja Lozica (Olginu kritiku pročitajte ovdje) usmjerila je pažnju prema toj pravoj depresiji, o kojoj se uglavnom šuti. Kako je ne bi dodatno trošila na sceni i pretvorila u metu, a možda i žrtvu jednosmjernih napada, nije ju imenovala, već potiho scenski oživila i antropomorfizirala. Na taj način dala joj je priliku da se predstavi u svoj punini te da se objasni i opravda. Istodobno je gledatelje postavila u poziciju unutrašnjih voajera i svjedoka borbi, onih trećih, često nužnih u sagledavanju odnosa dvoje.

Depresija je Markov životni sudrug. U početku predstave i druženju s prijateljem Ivanom i djevojkom Zdravkom ona funkcionira tek kao suvišni treći. Posebice je to zgodno oblikovano u sceni u kojoj Zdravka pokušava seksualno zaskočiti Marka, dok depresija sjedi na trosjedu do njih u laganoj zbunjenosti i nelagodi. Iako se ta početna fizička prisutnost ubrzo razjasni, njezina postojanost cijelim tijekom predstave ukazuje na konkretnost boli i muka koje razjedaju protagonista i njegove odnose s okolinom. Sve do konačnog pomirenja i smirenja dvaju tijela jedne cjeline u ništa.

Olja Lozica, uz pomoć kodramaturga i asistenta režije Luke Bosanca, oblikovala je snažnu predstavu u kojoj je odbacila širine i nepotrebna objašnjavanja te se usmjerila prema odnosu pojedinca i njegove boli, uronivši duboko u nj. Taj slojevit odnos udaljio je Marka od okoline te ukazao na beskrajnu samoću ljudi oboljelih od depresije. Samoću u kojoj im njezin ključni razlog, paradoksalno, postaje jedini sudrug. U fokus je stavila dijalog i sukob dvaju tijela – Markova i njegove boli, emociju zamijenivši scenskom energijom koju su mladi glumci fino gradirali do završne kulminacije.

Deni Sanković u Marka je odlično upisao slojevitost i lomove te unutarnje sukobe koji se prelijevaju u vanjske sukobe, oblikujući ga šarmantnim, ranjivim i, bez obzira na borbu, nemoćnim. U tom oblikovanju pomogao mu je Romano Nikolić, koji je efektno mijenjao lica depresije, od zabavnog sudruga preko koncentriranog bijesa do bolnog očaja, uz provodnu misao o sebi kao pogreški koja ne bi trebala postojati. Zdravka Andree Špindel i Ivan Arona Alekseja Ljevakovića predstavljali su vanjski svijet koji nema pravo glasa ni moć odluke u gustoći odnosa unutarnjeg svijeta. Samim time, nisu mijenjali, već su bili mijenjani, što je Andrea Špindel efektno oblikovala šetnjom od strasti preko umora i razočaranja do šoka, tuge, loma i odlaska, dok se Ljevaković malo previše zadržao u okrenutosti sebi, električnom gitarom stvarajući odličan temelj zvučnom kaosu i buci.

Stefano Katunar oblikovao je scenu koja je sugerirala nutrinu junaka, dodatno usmjeravajući pažnju na nju, s dodatkom vlakića kao vezom s djetinjstvom, ali i simbolom vječnoga kruga u kojem se nalazi čovjek obolio od depresije. Barbara Bourek u Zdravki je podcrtala nenametljiv seksepil, Ivana je odjenula u pingvina kao sugestiju bezbrižnosti vanjskog svijeta, dok je Marka i depresiju oblikovala neutralno. Važnu ulogu imalo je svjetlo, koje je jednostavnošću i čistoćom stvaralo sužene prostore djelovanja iz kojih se ne može pobjeći.

Zaključno, predstava „Dobro je ništa“ duboko je prodrla u odnos pojedinca i depresije kao njegova moćnog, strašnog i nerazdvojivog demona, suparnika i supatnika te katkad jedinog sudruga.