SNG MARIBOR: "HEDDA GABLER"
Kritika suvremenih demijurga
Titulu najbolje predstave 30. Gavellinih večeri ponijela je "Hedda Gabler" Slovenskog narodnog gledališča Maribor, a mi vam donosimo kritiku predstave objavljenu u Vijencu
Objavljeno: 10.21.2015 12:55:33 PM
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Hedda Gabler / Damjan Švarc

Napomena: kritika je izvorno objavljena 19. listopada 2015. u Vijencu, br. 564  

U silnom obilju koje ga okružuje današnjem je čovjeku – beskrajno dosadno. Dosadno jer se, u gomili virtualnih, tehnoloških i inih zabava, zaboravio zabavljati sam sa sobom i svojim bližnjima. U potrazi za izazovima taj suvremeni čovjek svoj je društveni život preselio u virtualni svijet, gdje na društvenim mrežama ima moć upravljanja vlastitom i tuđim sudbinama, njihovom slikom i prilikom.

I Heddi Gabler je prije 125 godina bilo beskrajno dosadno, a tračak svjetla i nade u tom sivilu vidjela je tek u manipulaciji pokojom ljudskom sudbinom. Da ju je stvorio neki današnji Ibsen, Hedda bi vrlo vjerojatno svoje demijurške ambicije pokušala realizirati u virtualnom prostoru, no živeći u svijetu bez laptopa i interneta, naoružala se hladnoćom i pištoljem, bacivši se u prekrajanje, ili barem bušenje sudbina oko sebe. Pištoljem kao simbolom istodobno moći destrukcije i nemoći manipuliranja vlastitom okolinom. Tako su neuspješnu manipulatoricu Heddu okružili mlitavi i beskarakterni suprug Jören Tesman, koji je više lutak vlastite tete nego supruge, povratnik u njezin život Ejlert Lövborg koji svršava vlastiti život daleko od Heddine ideje lijepe smrti, nakon čega je i ona sama postala tek lutka u rukama suca Bracka. I kad utjehu za neuspjeh potraži u posljednjoj velikoj gesti – samoubojstvu, ne čini to na način na koji bi htjela. Iako svjesno, njezino samoukinuće nije isplanirano ni režirano, već je posljedica poteza koje su drugi povukli umjesto nje.

Redateljica Mateja Koležnik i dramaturg Goran Ferčec Ibsenovu su junakinju smjestili u današnjicu, uplevši u predstavu finu i suptilnu kritiku suvremenih božanstava koja, oblikovanjem vlastitih i tuđih virtualnih sudbina, gube konce stvarnih života. Hladnoću i virtualnost današnjice dočarala je scenografija Marka Japelja, ogoljen staklenik na praznoj sceni kao Heddin zatvor kroz koji ona upire poglede van, u neku „stvarniju“ stvarnost. No što je ta stvarnost koju Hedda uporno traži i ne nalazi? Ništa drugo nego, poigramo li se pozicijom gledatelja, skup voajera koji provode vrijeme i život promatrajući tuđe živote i živeći kroz njih.

Sterilnost i izvještačenost virtualnosti pojačala su elegantna odijela u crnim, bijelim i sivim tonovima (kostimograf Alan Hranitelj) te hladno svjetlo i česti mrak (oblikovatelj svjetla Pascal Mérat) koji je lomio kadrove i slike, njihovim gašenjem pojačavajući besprizornost u akterima i oko njih. Svoj obol dala je i glazba Mitje Vrhovnika Smrekara, koja je fino oblikovala atmosferu i prijelaze.

Sve to bilo je odličan okvir za likove koji su na sceni živjeli svoj nestvarni, virtualni život, sve vrijeme svjesni da su promatrani i vođeni. Jörgen se lomio između tetine i ženine metle, Ejlert živio i umro gonjen demonima u Heddinoj vlasti, dok je gospođa Elvsted zbog jednoga njegova komplimenta napustila dotadašnji život, da bi ga nakon smrti jednostavno zamijenila Jörgenom. Sudac Brack djelovao je žudeći za društvom naslovne junakinje, da bi na koncu upravo Hedda, koja je cijelim tijekom pokušavala biti slobodna od spona koje vežu i povlače, završila u njegovim rukama.

 

 

Međusobnoj vezanosti i ovisnosti likova glumci su pristupili iz različitih pozicija, od prividne distanciranosti i nadmoći do jasne podčinjenosti. Nataša Matjašec Rošker odlično je oblikovala Heddu, podcrtavši distanciranost i dosadu iz koje izviru svi njezini potezi, poput manipulacije i njezinih nusprodukata koketiranja tek reda radi i zavodljiva plesa bez strasti (u vrlo zgodnoj plesnoj epizodi u koreografiji Matije Ferlina). I dok su emocije izostale u Heddinoj igri pod staklenim zvonom, prenijele su se u igru s izvanjskošću, odnosno u poglede uperene u svijet izvan okvira. U njima smo i bez riječi iščitali Heddu kroz žal i ljutnju, težnju i tugu, čežnju i razočaranje. Jurij Drevenšek u Jörgenu je uvjerljivo podcrtao nervozu što izvire iz nesigurnosti mekušca koji se gubi i lomi između dviju žena u svom životu te plaši konkurenta Ejlerta. Njega je Matjaž Tribušon omotao scenski opipljivim lažnim mirom i staloženošću, pojačanim šarmom samouvjerenosti, da bi ta sapunica ubrzo puknula te se ispod nje otkrio ranjen i skršen pijun samodestrukcije. Mateja Pucko od početka je igrala otvorenih karata, prikazavši gospođu Elvsted kao podčinjenu i nesigurnu ženicu koja, paradoksalno, vuče hrabre poteze (ostavlja supruga). Ivo Ban suca Bracka oblikovao je kao najčvršći i najstalniji lik u tom peterokutu, koji je jedini uspio u svom naumu, no njegov je trijumf bio kratka daha. Na kraju, autoritativnu tetu Juliju Tesman Maša Žilavec oblikovala je upravo tako – hladnu, strogu i snažnu.

Zaključno, Mateja Koležnik pronašla je vrlo uvjerljiv ključ za suptilno i scenski dopadljivo suvremeno čitanje Ibsenova klasika. Pridodamo li mu odličnu glumačku ekipu, kakva je ona mariborskoga Slovenskog narodnog gledališča, dobili smo vrlo dobru scensku kritiku današnjih virtualnih demijurga što umiru od... dosade.