Suradnja između HNK Zagreb i SNG Maribor traje i ove sezone pa putem Europske pretplate hrvatski ljubitelji kazališta odlaze u mariborsko, a slovenski u zagrebačko kazalište na recentne predstave dramskog, opernog i baletnog repertoara. Prvi takav odlazak u SNG Maribor (11.1 2020.) bio je na operetu „Šišmiš“ Johanna Straussa mlađeg (4.10.2019.) u režiji Stanislava Moše i pod ravnanjem Simona Robinsona.
Mada je naša sredina vezana uz austrijske i mađarske skladatelje opereta, valja podsjetiti da je „mala opera“ (kako bismo preveli termin opereta) začeta u Parizu (Jacques Offenbach), a dolaskom Offenbacha u Beč i pod njegovim utjecajem počinje procvat bečke operete (Franz von Suppe) s vrhuncem u djelima Johanna Straussa ml. (1825.-1899.). Osim naglašene melodioznosti, operete odlikuju komični, ponekad satirični sadržaji (za razliku od opera koje uglavnom tragično završavaju) koje nije uvijek lako prepričati jer ne samo da su međuljudski odnosi prilično zapetljani, već postoji čitav niz usporednih zbivanja. Među omiljenim zavrzlamama su zamjene ličnosti, preoblačenja (maskiranja) i težnja socijalnoj pravdi (mada to nije uvijek očito).
Libreto (Karl Haffner, Richard Genee) operete „Šišmiš“ (praizvedena u Beču 1874.) sadrži praktički sve što može stati u jednu priču: zamjenu ličnosti zbog „krive osobe na krivom mjestu“ (umjesto Rosalindina muža, bonvivana Gabriela von Eisensteina, u zatvor odlazi njezin nesuđeni udvarač Alfred) i maski na balu kod princa Orlovskog (gdje se svi prikazuju kao netko drugi; u samoj partituri uloga princa pisana je za ženski glas), socijalnu komponentu budući da se sobarica i gospodarica kreću u istom društvu, naglašeno komične igrane dijelove (zatvorski čuvar Frosch), uzajamna podmetanja i tako dalje, i tako dalje.
Operetne priče su najčešće takve da ih gledatelj pamti do kraja pojedinog čina, a ono što ostaje jesu glazbeni dijelovi, lijepi glasovi i dopadljiva scenografija. Dakle, što se tiče glazbe to je u ovom slučaju neupitno, a zahvaljujući izvanrednom Simfonijskom orkestru SNG Maribor i dirigentu Simonu Robinsonu solisti i Zbor SNG su dolazili do punog izražaja. Ovisno o terminu izvedbe mogli su se čuti različiti solisti, pa su na ovoj izvedbi kao Eisensteinova žena Rosalinda i njezina sluškinja Adela nastupile izvanredne Andreja Zakonjšek Krt i Petya Ivanova. Glasom i stasom (ne samo zbog rime) bio je izvanredno upečatljiv Martin Sušnik kao Eisenstein, a odličnog je partnera imao u Jaki Jurgecu koji je ulogu Falkea maksimalno izbrusio. Smiješni su bili Uroš Dolšek kao Rosalindin uzaludni udvarač Alfred i Vojko Belšak, kao zatvorski čuvar, jedina govorena (pomalo pretjerana) uloga.
Češki redatelj (poznat i u našoj sredini) Stanislav Moša (1956.) nije intervenirao u postojeći raspored, ali je ipak mogao malo pokrenuti soliste jer iako su lijepo zvučali i dobro se nosili sa svojim likovima (kostimi Andrea Kučerova) povremeno su bili suviše statični (pa su plesači u koreografiji Anete Majerove bili protuteža). Iako se bečka secesija kao umjetnički stil pojavila dvadesetak godina nakon praizvedbe „Šišmiša“, scenografija Petra Hloušeka je u secesijskom slogu i djeluje apsolutno očaravajuće: velike plohe ispunjene cvijećem, ljupkim ženama, viticama i intenzivnim bojama toliko su u duhu cijele predstave da samo naporni teoretičari mogu „zakretati“ nosom.
Dakako, mariborski „Šišmiš“ nije moj prvi susret s ovom sjajnom operetom, ali je jedan od najboljih, jer češki kazališni znalci znaju da se oči i uši nalaze jako blizu i da ih valja podjednako zadovoljiti.