Mada se Krležin „glembajevski ciklus“ sastoji od obilja proze i tri drame, pri njegovu spomenu se uglavnom pomisli na dramu „Gospoda Glembajevi“ u kojoj je prikazan lažni sjaj bogate i ugledne obitelji. Gomilanje obiteljskog novca počelo je prevarama (čak ubojstvima), ali vrijeme je saveznik bogatih, pa dok okolina članove prve generacije još naziva pogrdnim imenima,oni iz druge već su poslovni ljudi.
Nakon obilježavanja jubileja svoje tvrtke, ugledni i bogati bankar Naci Glembay ostaje okružen članovima obitelji čiju jezgru čine njegova druga supruga barunica Castelli, njihov malodobni sin Oliver, Nacijev sin iz prvog braka, slikar Leone koji je pristigao isključivo na proslavu i Angelika, zaređena udovica Leonovog starijeg brata. Tu su također još neki daljnji članovi obitelji i velečasni Silberbrandt. U drami se može pratiti promjena atmosfere od idiličnih Leonovih promišljanja o slikarstvu do kalkuliranja kako izbjeći skandal zbog baruničinog prometnog nemara i samoubojstva siromašne radnice. Ubrzo socijalnu tematiku zamjenjuje razgovor Leonea i Silberbrandta o baruničinoj bračnoj nevjeri, koji je nehotice čuo Naci i zbog kojeg je doživio fatalni srčani udar. Završnica pripada spoznaji o Nacijevim malverzacijama i ubojstvu barunice, što Glembajeve opetovano karakterizira kao varalice i ubojice.
Redateljska „čitanja“ ove Krležine drame uglavnom se drže dramskog predloška pa neke radikalne poteze nisam primijetila niti kod Branka Brezovca u predstavi „Glembajevi“ u produkciji Eurokaza. Nakon što je predstava otvorila 8. Festival Miroslava Krleže krajem lipnja 2019. na Gvozdu, svoj je život nastavila izvedbama (24.- 29.10. 2019., osvrt na prvu) u preuređenoj dvorani Kulturno informativnog centra (KIC Zagreb). Scenografija Ivane Knez sastoji se od „kutija“ čiji oblik odgovara izgledu lijesa, a čija unutrašnjost prikazuje različite ambijente poput knjižnice, kupaonice ili predvorja. Pitam se je li bilo nužno „nakrcati“ malu pozornicu rekvizitima (pa nije čudo da su „binci“ Mario Strecha i Ivan Sirotić Grof dijelom ansambla) jer bi i odlično svjetlo Tomislava Maglečića bilo dovoljno. Budući da glumci povremeno (vrlo dobro) pjevaju, odlična glazba Stanka Juzbašića nije tek pozadinska potpora.
Ključni protagonisti u Brezovčevoj adaptaciji očekivano su stari i mladi Glembay, Naci i Leone, Zlatko Burić Kićo i Mislav Čavajda: oni se svađaju, energično i ustrajno nude svoje osjetno različite svjetonazore i bez obzira na uplitanje drugih likova, zapravo čine samostalnu cjelinu. Glavnina njihova nesporazuma nije u onome što govore, već u tome što se ne slušaju, pa se, dakako, niti ne mogu čuti. Zanimljivo je da izgledom odudaraju od očekivanih tipova: Naci je prihvatljivo krupan, ali neuredan, što govori o njegovoj istinskoj naravi; s druge strane Leone nije krhki intelektualac, nego muškarac u naponu snage, u kojem se nehotice probudi „ono mutno“!
Najviše je znatiželje izazvao Brezovčev izbor mladog glumca Domagoja Jankovića za ulogu barunice Castelli – umjesto „erotički inteligentne“ žene nalazimo muškarca odjevenog u haljinu i našminkanog, ali nedvojbeno muškarca. Priče o ženskoj i muškoj strani u svima nama, baruničinom putu od uličarke do barunice u čemu pokazuje zavidnu (mušku?) snagu ili neko treće tumačenje ovakvog izbora, meni djeluje prilično nategnuto. Nemam ništa protiv zamjene spola lika i izvođača, ali se onda mogla i uloga Angelike (Suzana Brezovec) dodijeliti glumcu. Intervjui s Brezovcem uoči ove predstave, pozivali su se na njegov nekonvencionalni odabir pjevačice Severine za ulogu barunice Castelli u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci (2007.)… no tada je itekako bilo vidljivo zašto se stari Glembay zanio i što bi to trebala značiti „erotička inteligencija“!
U osmišljavanju Oliverovog lika načinjena je prilična promjena u odnosu na original: dobio je puno više prostora, pa osim što je cijelo vrijeme na pozornici, vrlo je aktivan crtajući karikature svih likova. Pavle Vrkljan nije više mali Oliver, nego odrastao momak, pomalo razmažen, ali pronicljiv (očito će morati samostalno iznova stvoriti obiteljski imetak). Izvrstan je i mladi glumac Robert Španić kao uglađeni, fini i licemjerni Silberbrandt, općeprihvaćena verzija svećeničkog profila.
Predstava „Glembajevi“ u režiji Branka Brezovca (1955.) koju mnogi zovu „Brezovčevi Glembajevi“ meni ne djeluje tako radikalno promijenjena u odnosu na Krležinu (1893.-1981.) dramu. Unesene izmjene ne narušavaju primarnu ravnotežu pa su možebitne pomutnje kod publike prije posljedica zaborava, a ne otklona?!