Slovenski pisac Josip Vandot (1884.-1944.) najpoznatiji je po svoje tri knjige vezane uz dogodovštine malog pastira Kekeca: „Kekec na zlu putu“ (1918.), „Kekec na vučjem tragu“ (1922.) i „Kekec iznad samotnog ponora“(1924.). Rođen u Kranjskoj Gori, Vandot je dobro poznavao život u planinama pa ne samo da su njegovi opisi vjerodostojni, već je i njegov Kekec uvijek spreman pomoći (važnost toga najbolje poznaju planinari). Mada su priče o Kekecu bile vrlo popularne, nesumnjivo su „vidljivosti“ lika i miljea (doslovno i u prenesenom smislu) doprinijele ekranizacije sva tri romana.

Filmski redatelj Jože Gale (1913.-2004.) snimio je film  „Kekec“ već 1951., a onda sljedeća dva 1963.(„Sretno Kekec“, prvi slovenski film u boji) i 1968. („Kekecove smicalice“). Čak i oni koji nisu nikada vidjeli spomenute filmove (mada je ovaj prvi prikazivan u brojnim jugoslavenskim kino dvoranama) poznaju pjesmu „Dobra volja je najbolja“ (zapravo „Kaj mi poje ptičica“) koju Kekec pjeva verući se uokolo i koja izvrsno ocrtava njegov karakter (skladatelj Marjan Kozina, 1907.-1966.; riječi Frane Milčinski Ježek 1914.-1988.), pa je se i danas može čuti kako odjekuje „po šumama i gorama“.

Budući da stasaju novi naraštaji, Kekeca nikad dosta, pa je tako u sklopu 10. bijenala slovenskih lutkara u Mariboru (11.-14.9.2019.) u popratnom programu nastupio „Rozin Teater“ s predstavom „Ajoj, Kekec, ide nevrijeme“ (Intimna pozornica, GT 22, 13.9.2019.). Ljubljanski „Rozinteater“  sastoji se od samo jedne osobe, a to je, slobodno smijem reći, kultni pjesnik, dramatičar, prevoditelj i glumac Andrej Rozman Roza (1955.). Ovaj dodatak Roza razlikuje ga od ljudi istog imena, ali znatno drugačijeg djelovanja, jer samo je on bio vezan uz ulično kazalište Ana Monro (1982.-1995.). 

Predstava o Kekecu, je prema Rozmanovim riječima, jedina epizoda iz prvog Vandotovog romana koja nije snimljena i prikazuje dogodovštine u kojima uz Kekeca susrećemo  njegovu polusestru Jericu, nasilnog Prisanka i gorsku vilu Škrlaticu. Rozmanova suradnica na ovoj predstavi je lutkarica Barbara Bulatović (1964.) koja je osmislila lutke i scenu, a zajedno s Rozmanom je autorica teksta i redateljica te  nastupa na pozornici (glazba Nino de Gleria, svjetlo Anže Kreč).

Priča se temelji na zloći odraslih i solidarnosti djece: kada Kekecova mama (Jeričina maćeha) pošalje Jericu u sluge, Kekec je prati, ali oni se izgube u planini u kojoj počinje nevrijeme. Jako je zabavno što Rozman interpretira Jericu, a Bulatović Kekeca, animirajući drvene lutke gotovo priprostog  izgleda na sceni koja je podijeljena na brdoviti dio (naslagane tkanine, ljestve ) i kućni ambijent (ladica s prikazom sobe u podnožju). Budući da prikazuju nekoliko likova (već spomenuti Prisank, Škrlatica, mama) to se animatori „maskiraju“ stavljajući komične perike (nikako ne takve da bi namjerno krili vlastiti lik, već da bi naznačili da su sada netko drugi) i šešire, sugerirajući publici da se „prebaci“ u novo okruženje.

Mada mi je djelomično jasno zašto ova predstava nije bila  u natjecateljskom programu 10. bijenala, njezina vizualna i izvedbena neposrednost, duhovit tekst i čvrsta glumačka povezanost dvoje izvođača (sprega u najljepšem značenju tog izraza) donijeli su gledateljima puno istinske radosti. Meni se  ispunila davna želja, da napokon vidim čuvenog Andreja Rozmana Rozu (sjajnu Barbaru Bulatović poznajem od prije) u punom autorsko-izvedbenom zamahu i sasvim mi je jasno zašto ga smatraju izuzetnim!