U varaždinskoj staroj gradskoj jezgri 6. i 7. srpnja 2019. trajao je (po peti puta) Festival varaždinskih dvorišta zahvaljujući kojem su znatiželjnici mogli zaviriti u 14 dvorišta, uređenih na poseban način i s odgovarajućim programom. Dakako, u neka se dvorišta i inače može ulaziti, no neka su teže dostupna i zato bude znatiželju (slična se priredba odražava na zagrebačkom Gornjem gradu, ali traje dulje i okuplja manji broj dvorišta).
Petnaesto (ili prvo) „dvorište“ jest atrij Starog grada, danas ambijentalno uređen prostor u sastavu Gradskog muzeja Varaždin u kojem se na kraju prvog festivalskog dana održala premijera predstave „Horor diptih“ u režiji Ksenije Krčar i izvedbi HNK Varaždin. Fantastični prostor omeđen moćnim stupovima, stubištem i lučnim svodom (uz nevelike scenografske intervencije Lea Vukelića) sa zanimljivim svjetlosnim intervencijama (Domagoj Klasić) i ispunjen dubokim tonovima glazbe (Vid Kralj Novak) izvedene „uživo“ na kontrabasu i čelu, davali su naznake da ćemo vidjeti nepatvoreno ambijentalno kazalište.
Diptih se sastoji od dviju priča američkog književnika Edgara Allana Poea (1809.-1849.) najpoznatijeg po pjesmama i pričama s elementima strave i užasa, ispreplitanju stvarnosti i fantastike, propitivanju ljudske psihe i njezinih čudnih manifestacija. Redateljica Krčar posegnula je za pričama „Pad kuće Usher“ i „William Wilson“ prema kojima je ispisala dvije jednosatne drame, dodajući brojne rukavce koji razlabavljuju temeljnu Poeovu ideju, napučujući prostor nepotrebnim likovima. U prvom djelu diptiha pratimo odnos Rodericka Ushera (Marinko Prga) i njegove sestre Madeline (Irma Dragičević), dvoje neurotičnih ljudi čudne razdražljivosti čija fizička i mentalna propast kulminira rušenjem same kuće. Svoju neurotičnost prikazuju dosta izravno: ona je raščupana i ispušta visoke tonove (ipak je pjevačica!) dok on ne preže od zastrašujućih grimasa. U pripovijetki to saznajemo kroz usta Roderickova starog prijatelja, ovdje nazvanog Janus (Paško Vukasović) koji dolazi u posjet i opisuje situaciju, a njegove su riječi prožete tjeskobom i stravom. Krčar je dodala još troje slugu (Marija Krpan, Zdenko Brlek, Tena-Antonija Torjanac) za koje slutimo da nisu živi te da svi mrakovi, bljeskovi, krici i glazbena tutnjava trebaju dočarati prokletstvo obitelji Usher. A do finala dolazili smo sporo, zaobilazno i tegobno – atrij nije bio ni od kakve pomoći.
U pripovijetki „William Wilson“ Poe se bavi identitetom odnosno dvojnošću (vrlo temeljit tekst u kazališnoj knjižici dramaturginje Vesne Kosec-Torjanac), a odabir baš tog motiva nesumnjivo je potaknut dvojicom vrlo sličnih (blizanci) varaždinskih glumaca Nikše (Wilson) i Filipa (Wilson II) Eldan. Umjesto da se bavi vrlo složenim i ne tako rijetkim fenomenom doppelgängera, Krčar uz „dvojicu Wilsona“ u isti koledž smješta pjesnike Shelleya (Matko Buvač), njegovu buduću suprugu Mary kao prvu ženu koja pohađa koledž(Tena-Antonija Torjanac), Keatsa (Jakov Jozić) i Byrona (Denis Bosak) – uopće nije važno da je to nemoguće (dozvoljavam pjesničku slobodu), ali je nepotrebno, nagruvano i predugo. Tu su još i voditeljica koledža (Jagoda Kralj Novak), župnik (Zdenko Brlek) i gospođa Wilson (Marija Krpan) i svi ti dodani likovi samo odgađaju neminovni kraj, razvodnjavajući napetost. Žarka Krpan odjenula je, očekivano, likove u crno, uz povremene iskorake prema sivom i ljubičastom, odnosno bijelom na razini simbolike.
Ambijent Starog grada ostao je neiskorišten, glumački potencijali su tek u naznakama, Poe bi se sam zapitao što je u tim njegovim pričama zastrašujuće dok je meni znakovit prijevod riječi horor (horror, latinski) kao strašan, jeziv događaj.