Suradnjom Narodnog pozorišta u Beogradu i Šabačkog pozorišta izvedena je u oba kazališta u listopadu 2013.  mračna humoristička drama Željka Hubača (1967.) „Bizarno“ u režiji Snežane Trišić, a ja sam je imala priliku vidjeti u beogradskom kazalištu (NP, 15.5.2019.).

Kako je mjesto triju  usporednih  priča neboder, točnije krov, stan negdje u sredini  zgrade i kafić u suterenu i svaka od njih završava tragično, budući su likovi s društvene margine (narkomani, traumatizirani ratni veterani, kriminalci), nisam se mogla ne  prisjetiti naoko slične  drame Nine Mitrović „Komšiluk naglavačke“. No, Hubačeve priče su čvršće strukturirane i  jače uronjene u realnost.

Radnja predstavlja istovremeno zbivanje na sve tri razine, što čini u suštini djeliće istog svemira, tako da petero istih glumaca (Igor Đorđević, Nikola Vujović, Miloš Đorđević, Sonja Milojević, Suzana Lukić) glume u sve tri priče, čak se i ne pokušavajući pretjerano transformirati (kostimi Marina Medenica), jer su sve priče jednako moguće, jednako bizarne  i  jednako neopozive.  

Scena (Darko Nedeljković) se ne mijenja (pa mi iz konteksta prepoznajemo različita mjesta radnje) tako da ne postoji naguravanje i „omuhavanje“ binskih radnika (što je u zadnje vrijeme izgleda postala „moda“ u hrvatskim kazalištima u silnoj želji da se publika zapanji raskošnim dekorima) pa se  zbivanja  razdvajaju eksplicitnom izjavom (ili skokom) uz dodatno nadlijetanje jednog od likova. Tekst je duhovit , ubojit u svojim komentarima o svakodnevnoj zbilji, glumci prirodno donose svoje likove (koje bi vjerojatno u stvarnom životu izbjegavali), a režija teče bez nepotrebnih iskoraka.

Predstava „Bizarno“ u svojoj „običnosti“ i smirenoj naraciji  baš zato predstavlja „senzacionalno“ otkriće da  „manje  je više“.