Nestrpljivo očekivan autorski projekt Bobe Jelčića „Tri sestre“ prema istoimenoj Čehovljevoj drami najavljivan za kraj sezone 2018./2019. u zagrebačkom HNK nije okončan premijerom nego „prezentacijom“ (25.5.2019.) i objavom premijere za listopad 2019. Kao što sestre jamraju za promjenama i Moskvom, tako i u HNK-u jamraju za drugom pozornicom, što se u danom slučaju riješilo prostorijama Ansambla LADO u susjedstvu HNK, pomalo ekstravagantno i pretpostavljam, ipak privremeno (za ovu predstavu/projekt).
Kada se svojedobno Jelčić pojavio (osobito u suradnji s Natašom Rajković) sa svojim kazališnim promišljanjima, apsolutno je ozario lica svoje publike… No, od tada je prošlo dosta vremena i skoro da naslućujemo kako će Jelčić osmisliti pojedini kazališni komad/projekt. S druge strane, uvijek se iznova nadamo (ah, Nadica, Nadica, umireš li umireš, ali i dalje dišeš!), pa je tako bilo puno očekivanja vezanih uz naše mrzovoljne sestrice; tim više što je publika pozivana na probe na kojima će moći sugerirati scene ili što god već (nisam bila pa ne mogu komentirati, ali sam malo skeptična jer me to podsjeća na kontaktni radijski program, u sklopu kojeg voditelj ipak sprovede svoju ideju bez obzira na glasove slušatelja).
U dobro pogođenoj provincijalno namještenoj sobi (Aleksandar Denić) borave tri sestre, Olga (Nina Violić), Maša (Jadranka Đokić) i Irina (Iva Jerković) odjevene u stilu nekih davnih, boljih vremena (Zdravka Ivandija Kirigin) dijeleći sudbinu s bratom (Marin Klišmanić), njegovom energičnom suprugom (Daria Lorenci Flatz) i stisnutim profesorom, Mašinim mužem (Siniša Popović) i primajući u goste časnike (Ugo Korani, Krešimir Mikić, Ivan Colarić, Dušan Gojić) u kojima prepoznaju svoju sretniju prošlost i slute moguću bolju budućnost (na tom nečinjenju i uzdisanju Čehov je gradio svoj humoristički pristup).
Kao i prilikom osmišljavanja Čehovljevog „Galeba“ (ZKM, 2013.) i ovdje su sačuvani glavni međuodnosi (dramaturginja Mirna Rustemović), dopisani suvremeni komentari (na primjer najava radikalne promjene u vidu govora ekavicom!), dodana poneka duhovitost (na pitanje „Osjećate li vjetar promjene?“, pale se ventilatori) i… da, izvrsna, izvrsna Jadranka Đokić. Ako je ovo bila prezentacija, onda su glumci kao prezentanti bili (uglavnom) vrlo reprezentativni, no osim što ih imam rado, nisam vidjela ništa novo i uzbudljivo . Moj je problem, što ne prepoznajem što bi se to (dodatni ventilator?) u međuvremenu moglo iznjedriti što bi dovelo do radikalnih promjena. Ovakva kakva je sada, predstava je zgodna, ali ne i zapanjujuća.
Na 43. Danima satire Fadila Hadžića (1.-18.6.2019.) u Satiričkom kazalištu Kerempuh imali smo prilike gledati (5.6.2019.) uspješnicu Jugoslavenskog dramskog kazališta (Jugoslovenskog dramskog pozorišta) iz Beograda „Zašto je poludeo gospodin R?“ (20.6.2018.) nastalu prema filmu Fenglera i Fassbindera „Warum laeuft Herr R. Amok“ (1970.) u režiji Bobe Jelčića i dramatizaciji Nataše Govedarice. U očekivanoj scenografiji (Aleksandar Denić) sastavljenoj od sofe (čiji polomljeni rukohvat postaje ubojito oružje), naslonjača, stolića i ovdje prilično važnog televizora, naguravaju se gospodin R, njegova obitelj, poslovne kolege i susjedi. U početku je sve naoko prihvatljivo, čak s naznakama boljitka, da bi se napokon sve zakotrljalo nadolje i završilo trostrukim ubojstvom – uporno klepetanje susjede gurnulo je gospodina R. preko ruba strpljenja (među najpoznatijim motivima naoko bezrazložnog ubojstva jest sunce u Camusovom romanu „Stranac“).
U kazališnoj knjižici nalazimo objašnjenje za riječ „amok“ (koja se pojavljuje u naslovu filma, malezijski – u nekontroliranom bijesu ubijati) kao psihotične pojave bezrazložnog ubijanja svih oko sebe. U predstavi se polako grade situacije i odnosi koji dovode do pojačane netrpeljivosti gospodina R. kojeg izvanredno tumači Boris Isaković (nagrađen kao najbolji glumac na 43. Danima satire). Svojim postupnim i preciznim promjenama kao gospodin R., Isaković uvodi gledatelje u svijet svojih frustracija (preglasna glazba, prejako svjetlo, Vučićevi govori na TV, poslovno okruženje, stalno nekakve strke-zbrke) pa iako vjerojatno ne bismo pobili one oko sebe, za njegove postupke imamo puno razumijevanja.
Lijepo je bilo vidjeti još uvijek aktivnog Branka Cvejića, mlade glumce (Milan Marić, Bojan Dimitrijević) i uzdanice JDP-a (Nataša Tapušković, Dubravka Kovjanić, Jelena Stupljanin, Vesna Čipčić, Feđa Stojanović, dječak Pavle Korac), ali ono što je mene osobno jako iznenadilo, jest Jelčićev redateljski pristup (nagrada za najbolju režiju na 43. Danima satire). Naime, režijski se priča o gospodinu R. nije osjetno razlikovala od predstave „Na kraju tjedna“ (HNK Zagreb, 2015.), što me je zapravo ražalostilo (gomilanje prizora i način nisu identični, ali duh izvedbe u konačnici jest). Ipak, pretpostavljam da R./Isaković nije mislio na to u svojoj opasci da se događaju jednake stvari u pozorištu i kazalištu?!