Rečenicom tajanstvenog značenja: „MAAR… MAAR… zaviče glas s krova“ počinje roman „Kiklop“ (1965.) hrvatskog dramatičara i prozaista Ranka Marinkovića (1913.-2001.) čime uvodi čitatelja u prikaz zbivanja na zagrebačkim ulicama nadomak Drugog svjetskog rata. Ovim izravnim reklame, Marinković unosi duh i ambijent grada u kojem su ljudi (više ili manje) svjesni nadolazeće katastrofe pa se panično bacaju u vrtlog užitaka pijući, očijukajući, pametujući i svađajući se, a sve zato da ne bi osvijestili nadolazeću propast i priznali sebi da se boje.
Odabravši za ključni lik romana intelektualca Melkiora Tresića koji živi od pisanja kazališnih kritika, Marinković ga okružuje neobičnim likovima (Ugo, Maestro, kiromant Atma, don Fernando) s kojima ovaj provodi sate u dugotrajnim kavanskim raspravama. Nezavisno od svojeg „pojavnog života“, Melkior se često osamljuje baveći se različitim filozofskim temama, ali nisu mu strane niti erotske fantazije, razgovor s tramvajem ili snatrenja o otoku nastanjenom kanibalima. Upravo to preplitanje stvarnosti i fantazije čini Melkiora izuzetno slojevitim likom, a inscenaciju romana zahtjevnom.
Ipak, redatelj Kosta Spaić (1923.-1994.) postavio je „Kiklopa“ na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1976.), a redatelj Antun Vrdoljak (1931.) snimio je film (1982.) – dok predstava (hvaljena i nagrađivana) živi samo u sjećanju (prvo je desetljeće Melkiora glumio Rade Šerbedžija, kasnije Dragan Despot), film je lako dostupan (Frano Lasić kao Melkior). Zbog brojnih likova, unutarnjih monologa, asocijacija, razlomljenih jezičnih struktura, filozofskih promišljanja i bizarnih scena (smrt uriniranjem na dalekovod ili lajanje na žarulju!) ispresijecanih svakodnevnim životnim epizodama, kavanskim životom, ljubakanjem i banalnim zbivanjima uoči predstojećeg krvoprolića, teško je izdvojiti one momente koji će prikazati duh romana (ujedno duh vremena i grada), a ne zastati na razini ilustracije.
Predstava „Kiklop“ u zagrebačkom Dramskom kazalištu „Gavella“ premijerno je izvedena na 106. obljetnicu Marinkovićeva rođenja (22.2.2019., osvrt na izvedbu 6.3.2019.) u režiji i dramatizaciji Saše Anočića (1968.). Dramaturginja predstave Petra Mrduljaš vrlo je mudro naslovila svoj osvrt u kazališnom programu „Mislim, dakle, bojim se“ (rado bih dopunila: „Dum spiro timeo“, odnosno „Dok dišem bojim se“), budući da je, uz očekivane standardne pokretačke sile Erosa i Thanatosa, u ovom romanu trajno prisutan Phobos (prema Frangešu), odnosno strah. Zbog straha od rata Melkior se izgladnjuje kako bi izbjegao mobilizaciju, zbog nedostataka istinske komunikacije on fantazira o kanibalizmu, zbog neizvjesnosti koketira s apsurdom… a vreva oko njega je šareno ludilo, tek privid normalnog života.
Predstava počinje na zanimljiv način: ulaskom Melkiora (Franjo Dijak) i don Fernanda (Amar Bukvić) u gledalište i njihovom raspravom o Hamletu (i glumcu Frediju s kojim je Melkior u sukobu zbog negativne kritike, ha-ha). No, nakon te zgodne doskočice, nastavak na pozornici ilustrira prvih tridesetak stranica romana: od Melkiorovog vaganja (61kg i 780g), krađe novca, susreta s Ugom (Živko Anočić) i Atmom (Filip Šovagović) preko uličnog muvanja raznih likova do tradicionalnog odlaska u krčmu „Daj dam“. Realističke scene prekidaju Melkiorova unutarnja razmišljanja i monolozi predočeni snimkom (što nije baš uvijek dosljedno sprovedeno jer nam se u nekim momentima Melkior izravno obraća, mada se i dalje radi o unutarnjem govoru). Većina zbivanja smještena je u dobro osmišljenom kavanskom ambijentu (scenograf Saša Anočić), s iskoracima u Atmin, odnosno Melkiorov stan te kod njegove ljubavnice Enke (Martina Čvek) uz projekciju (Jelena Sušac) oštrog, svevidećeg oka (metaforički Kiklopovog , doslovce Trumpovog).
U drugom dijelu predstave, nakon ponovljene scene s ulaskom u gledalište, pratimo Melkiora na vojnoj obuci (vrlo dobar Ivica Pucar kao major obuke) i u bolnici gdje se sve odvija vrlo detaljno i sporo (što je u neravnoteži s prvim dijelom predstave, gdje je sve krcato naznakama i brojnim izmjenama). Ipak valja reći da se Anja Đurinović Rakočević odlično snašla kao bolničarka Acika, dok je Janko Rakoš vrlo uvjerljiv kao Krele. Nevelika, ali doista kultna scena Maestrove (Dražen Kühn) „čiste“ smrti kada „svojim lukom dosegne Vječnost“ (umire urinirajući na električne žice dalekovoda) izvedena je prilično šeprtljavo i samo zato jer znamo što bi se trebalo dogoditi, shvaćamo što se dogodilo (naime, Maestro zamakne iza zastora i vidimo bljesak).
U predstavi nastupa dvadeset glumaca i dvojica svirača (autor glazbe Matija Antolić i Jeremija Bundalo), a kako je u predstavi više od pedeset likova, osim glavnih karaktera svi ostali glumci igraju po nekoliko uloga, što izvode vrlo vješto (dakle, ne samo da se brzo presvlače već se i uspjelo preobražavaju), tim više što neki kostimi (Marita Ćopo) nisu baš jednostavni. Među glumcima, najupečatljiviji je Živko Anočić u oblikovanju svojeg Uga, podrugljivca, boema i galamdžije koji, zbog svojih izravnih glasnih primjedbi na račun onih koji mu se ne sviđaju (glumac Fredi; Hrvoje Klobučar), zapada u neprilike. Njegov je antipod, smireni i naoko vidovit Atma, kojeg vrlo uvjerljivo osmišljava Filip Šovagović. Ljupka Dijana Vidušin utjelovljuje Melkiorovu ljubavnu patnju, prevrtljivu Vivijanu, no djeluje malo previše kao karikatura - žudnja jest slijepa, ali Melkior ipak nije blentav pa je nevjerojatno da bi se zanosio takvom ženicom. I za kraj Franjo Dijak kao Melkior: njega naprosto nema. Snimke unutarnjih monologa, dijalozi, kretanje, međuljudski odnosi – sve je to u nekom sniženom raspoloženju, blijedo i neuvjerljivo. Look what they have done to my actor?!
Ovako zamišljena predstava doduše pokazuje tko je s kim, a tko protiv koga, ali ne nudi puninu doživljaja, čak niti ilustraciju romana (znatiželjnici će ga ipak morati pročitati). Ovakav me Kiklop ne straši, samo umara.