Napomena: kritika je izvorno objavljena 14. ožujka 2019. u Vijencu, br. 653

Još početkom 20. stoljeća lutkari su zaključili da lutka ipak ne može na sceni biti uvjerljiviji čovjek od čovjeka sama, no zato može mnogo toga što on ne može. Uostalom, razmišljali su dalje, nema lutka ni potrebe miješati se glumcu u posao kad se oko njega prostiru nevjerojatna i još neistražena umjetnička prostranstva. Nakon toga ništa u lutkarstvu nije bilo isto. Dotad rubni zanat kojim su se uglavnom bavili ljudi s društvenog dna u svega nekoliko će desetljeća uzletjeti do umjetničkih zvijezda, pretočivši lutkarstvo i animaciju u beskrajno hrabru, zavodljivu i vječno novu izvedbenu umjetnost.

Dulje od sto godina lutkarstvo nevjerojatnom brzinom raste i razvija se, buja u kreativnosti i idejama, no ne i u Zagrebačkom kazalištu lutaka, koje je zastalo i ostalo u nekim davnim danima. U njemu, baš kao da su prespavale cijelo 20. stoljeće, lutke su najčešće tek umanjeni i poprilično nezgrapni ljudi, a tako je i u novoj predstavi „Cvilidreta“ u režiji Saše Broz.

Saša Broz nije lutkarska redateljica. Ne razmišlja lutkarski, što pokazuje na svim razinama – od osnovne ideje stvaranja dramske predstave s fokusom na riječi preko loše odabrane i neiskorištene lutkarske tehnike te nepromišljeno oblikovana odnosa glumac – lutka do konačnog izostanka lutkarskih rješenja na mikroplanu. No nije Saša Broz kriva što je lutkarstvo ne zanima. To je njezin izbor. Krivicu snosi osoba koja je dala priliku njoj i drugim dramskim (i filmskim) redateljima koji nemaju veze s lutkarstvom da režiraju u ZKL-u i da tu umjetnost što ne poznaje granice predstave gledateljima prašnjavim i zastarjelim kazališnim izrazom.

Što je toliko promašeno i zastarjelo u „Cvilidreti“? Krenimo od teksta, koji je u ZKL-u i dalje početak, smisao i kraj predstave. U njemu je Zinka Kiseljak, doradivši braću Grimm, sve događaje, akcije, napetosti i obrate pretočila u riječi, monologe i dijaloge. Ujedno ne iskoristivši ni očiti lutkarski ključ bajke – umjesto da osnovnu metaforu u kojoj Zlatica plemenitim dodirom sve pretvara u zlato oblikuje kao izvedbenu igru ili scensku realizaciju metafore, što je specijalnost lutkarstva, ona ju je odmah na startu objasnila – riječima.

Tamo gdje je Kiseljakova stala, nastavila je Brozova, zadržavši riječi kao početak i kraj. Njima je podčinila i loše odabranu tehniku – guzovoz, koji odlično funkcionira u prostoru bourekovske groteske u kojemu se tijela razdvajaju od nogu, jurcaju na kotačima, dižu se, spuštaju… no u kazališnom realizmu postaje troma lutka sputana vlastitim kotačićima i animatorom. Uteg animatora Saša Broz mogla je neutralizirati osmišljenijom igrom glumca i lutke, no ona je ostala na razini povremenoga jeftinog vica. Tek u vic (namijenjen uglavnom odrasloj publici) pretočila je i očovječenoga konja, koji se također nije uzdigao do pozicije metafore. Konačno, nelutkarski pristup potvrdila je na mjestima koja su se zaista nudila igri, poput pretvaranja sjena u zlato, što je „riješila“ okretanjem rekvizita.

U tako oblikovanoj igri glumci nisu mogli (ili nisu htjeli, ne znam) mnogo napraviti. Jedini koji je opravdao svoju lutku, stolnu, bio je Jadran Grubišić, čiji je Cvilidreta zgodno letao i karakterno se kretao, prilagođavajući se trenutku, no ni on se nije istaknuo u pokretanju čarolije (animacijom vlastitog tjemena, što ga je poprilično sputalo). Gostujući glumac Ranko Zidarić konja je oblikovao s prenaglašenom dozom infantilnosti u govoru te prvoloptaškim forama koje uglavnom nije dobro plasirao (poput „pjeva crijeva“, primjerice). Mario Mirković (alternacija s Adamom Skendžićem) načeo je komunikaciju sa svojim lutkom princa, no ostao je na površnom vicu, dok je Ana-Marija Percaić Zlaticu u startu oblikovala poput simpatične frajerice da bi taj frajerluk putem nestao, pretočivši je u znatno nezanimljiviji pasivan lik. Branko Smiljanić bio je dosljedan u animaciji Zlatičina oca, a Matilda Sorić (tek) korektno je preuzela zloću u svoje ruke. U predstavi se još pojavljuju Leonard Mišić i Mihovil Malenica kao stražari.

Davor Antolić Antas scenu je uglavnom ogolio uz pokoju pokretnu kulisu kako bi dao prostora guzovozima, dok je David Peroš Bonnot oblikovao lutke prenaglašeno zadanih karakternih crta te uglavnom zatvorenih usta uz pomalo stršećeg svemirskoga naslovnog junačića. Zgodna i svježa glazba Zvjezdana Ružića odudarala je od nažalost staromodne cjeline. Zaključno, predstava „Cvilidreta“ ne donosi ništa novo, štoviše, odvlači lutkarstvo u neke davno napuštene vode.