Na 14. bijenalnom festivalu suvremene lutkarske umjetnosti LUTKE 2018 u Ljubljani (12.-16.9.2018.) upriličen je Okrugli stol (14.9.2018.) na temu „Utjecaj suvremenih tehnologija na lutkarsku umjetnost“ na kojem je, među ostalima, sudjelovao i redatelj, scenograf i oblikovatelj robotskih lutaka Amit Drori iz Jeruzalema. On je napomenuo kako je lutkarstvo tehnološka umjetnost pa je logičan prijelaz iz stare u novu tehnologiju, no smatra da je teško povući granicu između tehnologije kao oruđa i tehnologije kao svrhe, te da je nužna zajednička suradnja temeljena na komunikaciji. Iako bih se s njegovim razmišljanjem mogla složiti, to nije baš bilo prepoznatljivo u njegovoj predstavi „Majmuni“ (15.9.2018.).
Dok smo još bili puni očekivanja slušajući telefonski razgovor u kojem djevojka spominje strašnu noć provedenu u džungli, vrijeme nam je pokazalo „iznevjerena iščekivanja“: u prostoru nakrcanom robotskim majmunima nije se događalo ništa. Oni doduše miču udovima, ispuštaju zvukove i svijetle okicama (uz obilje svjetlosnih oznaka oko njih), njihovi ljudski suradnici govore o nečemu, ali u konačnici nikome ništa. A šteta, jer se mogla prikazati dramatična atmosfera džungle, bespomoćnost ljudskog bića u nepoznatom okolišu i prijateljski / neprijateljski odnos između humanog i nehumanog subjekta.
Možda je ovaj „robotski ritual“, kako je opisana predstava, vrlo složen i znanstveno utemeljen postupak, ali ne djeluje kao oruđe u ostvarivanju umjetničkog čina, nego kao samom sebi svrha... A za to mi odlično služi Sonyjev robotski psić.
Iranski koreograf, skladatelj, pjevač i glumac Ali Moini u „lutkarskom baletu“ o perzijskom mitološkom junaku pod nazivom „Svoju sam slavu naslijedio od Rostama“ povezan je „koncima“ za metalnu antropomorfnu strukturu koja prati njegove pokrete. Kvazi komunikacija između čovjeka i stroja očituje se u robotskom „oponašanju“ ljudskog ponašanja, koje se poremeti dodavanjem mesa na metalne šipke. Mada zanimljiva kao primjer veze između živog i neživog, ova izvedba ne pokazuje ništa i ničemu ne teži, tako da je mogla biti i osjetno kraća (a i po pitanju tehnologije postoje neke dvojbe).
Predstava „Med, cimet, grožđice i vrijeme“ Vlade Repnika Gotvana na tragu je robotike popraćene glazbom (Marieke Sophie Werner), ali napomena da je riječ o „robotskoj fugi za živu umjetnost“ nije baš uvjerljiva.
Nove tehnologije nesumnjivo pružaju mnoge mogućnosti lutkarskom svjetonazoru, no čini mi se da će „robotičari“ morati odustati od narcisoidnost i kroz uključivanje u zajednički proces postati istinski suradnici – ako robot nekamo kreće moralo bi biti jasno zašto, zašto baš tamo i zašto baš tako (ukratko, malo dramaturgije uvijek dobro dođe).