Predstave otkačenije od očekivanih bile su u sklopu 43. Međunarodnog kazališnog festivala MOT (Mlado otvoreno kazalište, 20.-28.9.2018., Skoplje) u kasnim večernjim satima (poslije 22 sata), tako da smo se mi, vjerni gledatelji, nakon odgledanih predstava često međusobno pitali: „Što je ovo bilo?!“. Koji put nije bilo odgovora, ali koji put se odgovor mogao prilično suvislo definirati u sklopu predponoćnog neformalnog druženja. Prvo moje iskustvo bila je produkcija makedonske grupe „Artopia“ i predstava „D šiiit“ (24.9.2018.) u kojoj riječ „šit“ može ukazivati na plahtu (kao u prvom dijelu predstave), ali i na sveukupnan osjećaj koji imamo zbog situacije oko sebe (drek).
Turska dramaturginja i redateljica Irem Aydin prikazala je tri razine ljudskih sudbina – kroz anonimnost osobe zamotane u plahtu nasilje koje pripada u normalan način komunikacije, preko kazališta sjena i prigodno promjenjenu priču o bremenskim sviračima sudbinu izbjeglica koje „hodaju, hodaju, hodaju“ i nigdje zapravo nisu dobrodošle te napokon ekološku temu, pomalo zbrkano realiziranu. Taj enigmatski način poruke, uočavamo i kod njezine predstave „Nad zemljom pod oblacima“ (26.9.2018.) u produkciji Entropi Studio/Entropi Sahne Teatar iz Istanbula gdje prepoznajemo nasilje, ali mu ne vidimo povoda – osim njega samoga.
„Pasija po Bibi“ (25.9.2018.) autorski projekt Petra Miloševskog (kostim Antonella Petraccaro) bavi se „životom“ Bibi, robotom koji pruža spolne užitke, ali koji se u kontaktu s ljudskim bićima počinje mijenjati. Pitanje robotike i humanog elementa balansira na rubu i iscrpljuje „mašinu“ koja počinje slutiti da zaslužuje više. Najpotresniji trenutak je kada Bibi izjavljuje „umorno sam“ – jer stoji nad provalijom između dvije krajnosti, koje više ne djeluju tako različite.
I napokon „BJ Faust (u živo)“ korejskog performera Sengwoo Kima u režiji Myunghoon Yooa i produkciji Kazališne družine Sizif u kojoj se poigrava likovima Fausta i Mefista, koristeći suvremenu tehnologiju. Predstava koja svojom estetikom zbunjuje, ali nudi posebnost i među svim „predponoćnim“ predstavama, meni osobno bila je najuzbudljivija (s čime se nisu složili oni oko mene).
Ove predstave u „nepopularnom“ terminu namijenjene su onima koji su spremni riskirati i iako možda nisu najbolje na svijetu, one su svakako dovoljno neobične da pokrenu u mladim kazališnim umjetnicima promišljanje o nekom drugačijem kazališnom svjetonazoru od onog koji ih okružuje. I to je ujedno odgovor na pitanje: „Što je ovo bilo?“