U svojem fantastičnom (u smislu nadrealnog i izuzetnog) romanu „Majstor i Margarita“ Mihail Bulgakov (1891.-1940.) piše o puno stvari, likova, situacija i zbivanja, ostavivši za sobom brojne citate, među kojima je vjerojatno najčešće  navođen onaj da „Rukopisi ne gore“. Dakako, podrazumijeva se da su to bezvremenski i važni rukopisi... No ujedno mi se nameće pitanje – zastarjevaju li? O tome sam intenzivno razmišljala nakon što sam na 43. MOT-u - Međunarodnom kazališnom festivalu u Skopju (20.-28.9.2018.) odgledala  kultnu dramu „Bure baruta“ (27.9.2018.) kultnog makedonskog dramatičara Dejana Dukovskog (1969.) u režiji Nine Nikolić i izvedbi Bosanskog narodnog kazališta Zenica (u koprodukciji s Makedonskim narodnim kazalištem Skoplje i Skoplje Film Studio).

Ova drama, raspoređena u jedanaest scena, opisuje naoko obične situacije u kojima se zateknu ljudi i potaknuti svojom okolinom reagiraju burno i nasilno, kao da se cijelo vrijeme svi nalaze na „buretu baruta“. Drama je uprizorenja doživjela u kazalištu (1995., 1996.) i na filmu (1998.) i još uvijek je draga redateljima i glumcima jer obiluje raznim mogućnostima, budući da scene, iako nasilne, nude zanimljive varijacije  (licemjerni prijatelji, bezrazložno policijsko nasilje, iživljavanje u javnost nad nemoćnima, bijes koji se ne može zatomiti jer je iracionalan, zatvorski uvjeti koji omogućuju demonstraciju moći itd, itd). No, koliko je danas divljanje u autobusu, bacanje boca na prolaznike ili ubojstvo prijatelja zbog iznevjerenog povjerenja doista eksplozivna situacija nakon nedavnog rata, ubojstava zbog toga „što mu je moglo biti“, prolivene krvi koju je teško oprati...

Je li „Bure baruta“ još uvijek eksplozivno kao nekada – mada se pojavilo nakon što su se prijatelji i obitelji potukle, razdvojile, zamrzile?! To je nesumnjivo vješto i duhovito napisana drama, no možda bi se danas mogla čitati malo dinamičnije i agresivnije nego što je to učinila redateljica Nikolić. Stavljajući  većinu scena (Vedran Hrustanović) unutar uskog okvira (čime se zakrilio pogled gledateljima na rubnim sjedalima) redateljica je možda željela sugerirati skučenost sredine u kojoj se zbivaju međuljudski odnosi, ali to je više nerviralo nego sugeriralo.

Iako mi je, dakako, drago da sam ponovo vidjela dramu „Bure baruta“, ovako osmišljena ne pripada „motovskim“ ambicijama i ne mogu odoljeti da ne citiram jednu iskusnu gledateljicu koja je tekst, režiju i izvedbu proglasila „bajatim“ (ustajalim). Ali, neka „smo mi živi i zdravi“ (naziv prve scene) ili kako to prevedeno na makedonski jezik glasi „za arno, za ubavo“.