Napomena: kritika je izvorno objavljena 23. lipnja 2016. u Vijencu, br. 582
Slavni pjesnik i disident, osuđeni gotovan i ovjenčani nobelovac Josif Brodski 1991. je u drami "Demokracija" vjerno dočarao iznenadni raspad SSSR-a i sovjetskoga socijalizma na niz manjih država i pratećih im instantnih demokracija. Naboden na oštar šiljak satire i uronjen u gustu kremu prateće groteske, taj prekonoćni obrat u kojemu „završava povijest i počinje zoologija“, osim što razobličuje paradoks instantne demokracije, skida ionako proziran veo s lica i naličja današnjih političara, koji domoljublje zamjenjuju sebeljubljem. Pokrajinska vlada iznenada telefonski saznaje da je centar vlasti odlučio ukinuti dosadašnju državu i razbiti je na niz manjih. U paketu s novom državom, vlada mora izabrati novu zastavu i himnu te – uvesti demokraciju. I bi tako.
Dok na novu himnu (narodnu pjesmu, da ne bi trebali plaćati autorska prava) plešu po uredu, uz nešto ušminkaniji jelovnik i iste hranidbene navike, beskrajnom lakoćom iza zatvorenih vrata stvaraju demokratski sustav, dijeleći se na vlast i oporbu, da sve bude transparentno. Usput, jasno, na demokratski način grabeći komade novčanoga kolača. Među sobom, naravno. Brodski je tekst oblikovao bez podjele na uloge, kompaktnošću pojačavši monolitnost vlastodržaca u zajedničkom cilju – zadržavanju vlasti. No to jedinstvo funkcionira tek na površini, ispod koje se događa stalna borba za što veći komad papirnate torte. Jer jedini cilj vlasti, bez obzira na sistem, svodi se (tek) na novac.
Kompaktnu cjelinu redatelj Matjaž Zupančič i dramaturginja Darja Dominkuš elegantno su podijelili po likovima, vjerno se držeći originalnoga teksta. Ta vjernost pokazuje koliko je Brodski dobro skenirao suvremenoga političara i koliko su slične sve demokracije nastale preko noći i njihova skretanja. Iako brojne duhovite replike na sceni mogu funkcionirati na prvu, time bi ublažile satiričnost i kritičnost drame. Zbog toga je Zupančič umirio izvedbeni sloj, ne dopustivši ritmu i energiji predstave da ispadnu iz umjerenosti i natkrile dublje značenjske slojeve.
Možebitnu izvedbenu monotoniju Zupančič je fino razbio odličnim songovima u kojima je Jani Kovačič autorsku glazbu i poznate pjesme obogatio efektnim satiričkim stihovima. Scenograf Alen Ožbolt izvođače je posjeo na zahodske školjke, prvo bijele, potom zlatne (uz prateću pozadinu – socijalističke simbole poput srpa i čekića, koje su zamijenili kapitalistički brendovi). Time je dao jasnu karakteristiku političara i njihova odnosa prema narodu. Okrenuti publici kao predstavnicima naroda, članovi vlade tijekom cijele su predstave praznili crijeva, naizmjence žderući i vodeći svoje dijaloge koji su se stopili u jedan veliki monolog usmjeren narodu. Monolog bez prava na dijaloški odgovor istog tog naroda koji se do kraja predstave našao do grla u dre... pardon, dugovima. Efektnu vizualnost dopunila je kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, socijalistički jednolična siva odijela zamijenivši (jednoličnim) kričavim bojama.
Aktualan tekst, promišljenu režiju te odlična scenska i kostimografska rješenja zaokružila je glumačka ekipa koja je odradila odličan posao. Jernej Šugman bio je glasom i stasom uvjerljiv i moćan kao predsjednik Basil Modestovič. Bojan Emeršič odlično je prikazao površnu „tajnovitost“ ministra unutarnjih poslova koja se svodi na pohotu, dok je Jurij Zrnec vrlo uvjerljivo oblikovao najslabiju kariku, ministra financija Adolfoviča, koji je u jednom trenutku čak pomislio novac dati narodu. Silva Čušin fino je prikazala skidanje utopističke maske ministrice kulture Cecilije, ispod koje se nalazi prizemna glad za novcem. Barbara Ribnikar odlično je iskoristila svoje minute na sceni u ulozi sekretarice Matilde čije su promjene bile preslika promjena naroda i koja na kraju biva – (seksualno) iskorištena i ponižena.
Za kraj recimo da, iako ispunjena duhovitim replikama, "Demokracija" nije izazvala osobito glasan smijeh u Kerempuhu. Nije ugodno smijati se samima sebi. Posebice nakon tolikih godina provedenih pod stražnjicama vlasti, gdje se u procesu zoologije pretvaramo u divljake, što je na kraju predstave odlično dočarano ogledalom okrenutim prema publici na mjestu fotografije završne zvijeri.