Razmjena predstava među kazalištima više je slučaj nego običaj pa su razni festivali nerijetko jedina prilika da se pogledaju predstave iz neke druge sredine. Zahvaljujući izbornici Željki Udovičić Pleština,na 40. Danima satire Fadila Hadžića mogle su se vidjeti čak dvije predstave Slovenskog narodnog kazališta (Slovenskog narodnog gledališča) iz Ljubljane: „Kralj Ubu“ Alfreda Jarrya u režiji Jerneja Lorencija i „Demokracija“ Josifa Brodskog u režiji Matjaža Zupančiča.
O okrutnom i odvratnom tati Ubuju koji postaje kralj u „divljoj komediji o zlobi i pohlepi“ (kako piše u podnaslovu) već smo pisali u povodu virovitičke premijere na početku kazališne sezone 2015./2016. pa nema potrebe ponovo ulaziti u povijest ovog djela (više o Ubuju pročitajte ovdje, a kritiku virovitičke predstave ovdje). Redatelj Jernej Lorenci imao je za kralja Ubuja na raspolaganju idealnog glumca - ogromnog, ćelavog i do jezovitosti uvjerljivog Jerneja Šugmana (1968.). Dok ga gledamo kako odurno trpa u sebe hranu (kuhano jaje, banana, kiseli krastavac....), ispušta vjetrove ili se obraća onima oko sebe (mogla bih Šugmana zamisliti i u monodrami o kralju Ubuju!), u nama raste gađenje i netrpeljivost, ali i beznađe. Naime, koliko god bio pretjeran, Ubu je model vlastodršca i u slučaju Šugmana (za razliku od relativno uljuđenog Zidara u virovitičkoj izvedbi) što je bliži karikaturi, bliži je stvarnosti. Lako mogu zamisliti takvog tipa da mi upravlja životom – njegove okrutne primjedbe precizno gađaju najslabija mjesta, njegova nedvosmislena nadmoć pravo je oružje protiv ljepote.
U zagrebačkoj izvedbi Šugman izgovara tekst svojega Ubuja miješajući slovenski i hrvatski, govor mu je prepun psovki (nema tu bezazlenog „merde“) i gadosti (publika je napuštala gledalište uz otrovne „Ubujeve“ primjedbe). U dodanim rečenicama poigrava se aktualnostima, tako da je bilo više ovog sada nego onog nekada (prijevod je vrlo brzo postao „izgubljen u prijevodu“), što je odjednom dalo razloge za Ubuja danas – kazalište se ne bi trebalo preklapati sa stvarnošću, moralo bi biti malo pretjerano, moralo bi biti „uzorom“ (ako stvarni političar u normalnom obraćanju izgovori „Shit happens“, ne znam zašto slična stvar u kazalištu izaziva odlazak?!).
Mamu Ubu igrala je Nina Valič, kapetana Bordurea Bojan Emeršič, Jurij Zrnec velikog svećeni, a „šikaniranog“ Crnca Žan Perko. Branko Hojnik je osmislio scenografiju, Belinda Radulović kostime, a Branko Rožman glazbu.
Dva dana nakon „Kralja Ubuja“, na Dane satire vratili su nam se Jernej Šugman (Bazil Modestovič, predsjednik države), Bojan Emeršič (Petrovič, ministar unutarnjih poslova i pravosuđa) i Jurij Zrnec (Gustav Adolfovič, ministar financija) s predstavom „Demokracija“, izuzetnim tekstom ruskog pjesnika i esejiste Josifa Brodskog (1940.-1996.). Ovom se triju pridružila izvrsna Silva Čušin (Cecilija, ministrica kulture) i Barbara Ribnikar k.g. (Matilda, tajnica), čime se oformio „Kabinet predsjednika male socijalističke države“.
Brodski je svoj izvanredno duhovit i britak tekst zamislio kao dijaloški, ali nije naznačio tko što govori, nego je tu podjelu prepustio izvođačima. Redatelj Matjaž Zupančič napravio je vrlo dobru podjelu: neke replike su bile definirane, no ostale su bile labavo naznačene, što znači da bi neka druga izvedba mogla biti drugačije razdijeljena. Dobar običaj objavljivanja teksta u programskoj knjižici, daje uvid u odnos napisanog i uprizorenog, što je u ovom slučaju gotovo jednako.
U prvom djelu predstave članovi Kabineta sjede na bijelim zahodskim školjkama (slovenska riječ zahod znači na hrvatskom zapad, pa je u jednom trenutku nastala nenamjerna duhovita igra riječi) u jednostavnoj sivoj odjeći sa socijalističkim simbolima iza njih. Nakon „uvođenja“ demokracije, u drugom djelu predstave, mjesto zbivanja je „Kabinet predsjednika male kapitalističke države“, pa predsjednik i odabrani ministri sjede na zlatnim zahodskim školjkama, odjeveni u odjeću žarkih boja (kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov) s plohom ispunjenom oznakama raznih tvrtki (scenograf Alen Ožbolt).
Izuzetno duhovit tekst jednog od najproganjanijih književnika Sovjetskog saveza nastao je 1990., odnosno kao dvočinka 1991. godine i gotovo je prijepis događanja u takozvanim tranzicijskim zemljama. Sve se riješava među „odabranima“, rasprodaja nacionalnog blaga (gle čuda - voda) donosi im novac koji međusobno dijele, kao i zasluge, ništa im se ne može dogoditi ukoliko se drže zajedno... I kao što kaže Bazil Modestovič: „Bili smo ništa, budimo sve“. Poznato? Najte, najte...Odlično uklopljene pjesme na poznate melodije osmislio je Jani Kovačič, pa tako primjerice na glazbu pjesme „Where Have All the Flowers Gone“ pjevaju „Kam je naša pamet šla?“.
Zupančič je izvrsno prikazao stalnost vladajuće klike – jednako su primitivni prije i poslije „uvođenja demokracije“, jednako odvratno žderu svinjetinu i srču kamenice (posebno duhovito zalijevanje limunovim sokom), jednako su pohlepni kada imaju malo i kada imaju puno. Njihov strah, naravno, raste, pa odlazak mladih ljudi na koncert doživljavaju kao demonstracije! Sjajan glumački kvartet Šugman-Emeršič-Zrnec-Čušin dopunjen ljupkom gostujućom Ribnikar u fantastičnom tekstu i inteligentnoj režiji dao nam je dojmljivu predstavu. A neke rečenice zvone i dalje, poput one :“Povijest se umorila ponavljanja, pa se završila“.