Potraga za punokrvnim, nacionalnim i europskim kazalištem nastavlja se u pretposljednjoj ovosezonskoj premijeri u zagrebačkome HNK-u, "Ženi", Josipa Kosora (1879.-1961.) nastaloj spajanjem njegovih drama "Žena" i "Café du Dôme".
U predstavi se podcrtava sukob između materijalizma i idealizma te ujedno sažima Kosorova simbolika grada kao sjecišta različitih svjetova i mjesta uzvikivanja parola. Stoga dramaturginja Željka Udovičić-Pleština dramaturški mudro Kosorove manjkavosti pretvara u prednosti gradeći idealizirano poimanje protagonistkinje u izoliranoj sredini i gradu zrcalnim – prokockana i dobrovoljno prodana žena. Redatelj Paolo Magelli takvu gradaciju iskorištava kako bi ukazao na aktualnost Kosorovih europskih misli u kojima nema mjesta realnosti kada je riječ o novcu. Stvara svojevrsnu fantaziju odnosa erosa i novca te njihove moguće pomirljivosti.
S jedne strane boemi predstavljaju idealizam s nevinim umjetničkim rukama udaljen od slike umjetnika u gladovanju, zarobljen u parolama i željan osvete simbolu (novcu), a ne pojedincu. S druge pak strane vlasnici i velemoćnici materijalističkoga svijeta posjeduju ljudske osobine. U čitavoj su predstavi prisutni napetost, ritam i uzvici koje u prvome dijelu posebno učinkovito i svrhovito naglašava kor u koroti (Petra Svrtan, Iva Mihalić, Jelena Perčin, Ana Begić-Tahiri, Dora Lipovčan) nad čijim se glavama u olujnoj noći nadvija golemi sivi, najlonski oblak ''smeća'' u prepoznatljivoj scenografiji Numena i Ivane Jonke.
Muške su opsesije naglašene – od kockarske slabosti Nebogića (Livio Badurina) u prvome dijelu do Amerikanca željna osvete (Goran Grgić) u drugome dijelu. Idealizirana je žena Splićanka Limunika, a kasnije Parižanka Manon (obje igra Lana Barić). Ona je valuta, ali ujedno i kritika, kojom se zadovoljavaju njihove niske strasti. Posve nalik današnjoj mahnitoj stvarnosti koja je gotovo istovrijedna žutilu, gdje ponekad i najmoćnija žena izvlači kraći kraj u prevladavajućem hedonizmu. Biti žena između dvaju ratova i danas, jednako je porazno.
Oscilacije, vizuali, ukočenost i animalnost prevladavaju fragmentarnim preslikom muško-ženskih odnosa u "Ženi" koji su ponajviše vidljivi u neujednačenu ansamblu. Iza svojih uloga ne stoje podjednako čvrsto, jer neujednačeno ritmički prate unutrašnji i vanjski život likova. U prvome je redu to vidljivo u osjetno lošijem drugom dijelu izvedbe Lane Barić. Previše se energije ponekad rasipa na zvukove i scenski pokret, a premalo na težinu iskazanoga. Na trenutke se Kosorova kritičnost i aktualnost drame gube u plošnosti umjetne izvedbe.
Matošev utjecaj na Kosora i njegove boravke u pariškim kavanama Café du Dôme, Rotonde i Select, mjestima površnih susreta i sjecištima civilizacijskih prevrata, intelektualnu je dokolicu pretvorio u podvlačenje crte u odnosima prema ženama i novcu u 21. stoljeću koji su ostali gotovo nepromijenjeni. Magellijeva se kazališna vizija stoga prometnula kao sinteza današnjega života – gdje sve, pa i četvrto svjetsko najbogatije tržište umjetnina u Parizu, potrebuje strane ulagače.