Kritika je preuzeta iz Vijenca.
Nakon što je u njemu uživalo 54 milijuna ljudi u više od 40 zemalja, mjuzikl Mamma mia! konačno je stigao i do hrama hrvatskoga mjuzikla, ZGK Komedija. Jedan od najizvođenijih svjetskih mjuzikala, praizveden 1999, u Komediji je premijerno izveden na samu kraju vrlo teške sezone za kazalište. Očigledno je ravnatelj Niko Pavlović sezonu u kojoj su njegovo i ime kazališta punili novinske stupce skandalima, odlučio ublažiti ziheraškim potezom – provjerenim hitom. Je li ublažio, ne znamo, ali sudeći po reakcijama publike (redovne, ne premijerne), hit je tu.
Publika je predstavu i (mudro režiran) bis gotovo koncertne atmosfere ispratila ovacijama. Red je za ponešto kritičniji pogled. Mjuzikl Mamma mia! šetnja je kroz vječno mlad i svjež opus slavne ABBA-e, čije je odabrane songove Catherine Johnson uplela u laku i duhovitu romantičnu priču u kojoj djevojka uoči vjenčanja okuplja potencijalne očeve. Radnja se događa na grčkom otoku te na zanimljiv način povezuje ritam i prizvuk disko-groznice sa šarmom Mediterana, ujedno potvrđujući bezgraničnost i bezvremenost ABBA-inih songova. Pjesme u autorstvu Bennyja Anderssona i Björna Ulvaeusa, naime, u novom ambijentu funkcioniraju gotovo dobro kao i u diskačima 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća. Slaba strana predloška je činjenica da priča, iako je nastala zbog i oko songova, ne raste i ne razvija se kroz njih i s njima, već prati vlastitu liniju. Iako je takva struktura razumljiva, jer je Johnsonova stvorila priču oko zaokruženoga glazbenog opusa, pomalo smetaju povremena dramaturški neopravdana i pomalo isforsirana umetanja songova (kroz san, nastup na djevojačkoj zabavi...). Te nagle prijelaze iz dijaloga u songove redatelj Igor Barberić uglavnom je uspješno ublažio, vodeći predstavu u finom ritmu bez većih padova i praznih hodova.
Tanjim dijelovima predstave pokazali su se „komorni“ songovi, izvođeni solo (ili u duetu) na praznoj sceni. Oni su, ogoljeni na jedan glas, makar uvjerljiv, gubili snagu i punoću te upadali u laganu monotoniju, ne uspjevši parirati u memoriju slušatelja upisanom punom, moćnom i glasovno besprijekornom pjevnom dijalogu Anni-Frid Lyngstad i Agnete Faltskog. S druge strane grupni songovi dizali su ritam i atmosferu predstave. Razlog tomu, uz odlično pjevanje, leži u zaigranim, fino erotiziranim plesnim točkama, čiju koreografiju potpisuje također Igor Barberić te raspoloženom i preciznom plesnom ansamblu. Dio zasluga svakako pripada minimalističkim, na mjestima seksi, na mjestima duhovitim,morskim kostimima Mirjane Zagorec.
Iako smo prije predstave lagano strepili da će se songovi prepjevani na hrvatski jezik izgubiti u sjeni svima znanih originala, moramo reći da je Dražen Bratulić napravio vrlo dobar posao. Sve pjesme su, posebno u refrenu, zvučale uvjerljivo te su uspijevale zamijeniti prepoznatljivost originalnih stihova. Tek je u nekim izvedbama bila prisutna nerazgovijetnost, no to je više do izvođača.
Jedna od izvođačica koje smo slabije razumjeli bila je Vanda Winter (u alternaciji s Anom Kraljević) kao mlađahna Sophie Sheridan. Od početka do kraja Winterova je glumila i pjevala u prenaglašenoj (vanjskoj) emociji, na mjestima gubeći dah, preglasno dišući ububicu te djelujući kao da jedva prati ritam i tempo predstave. Također, u scenama s voljenim Skyjem, kojega je glumio Damir Kedžo (u alternaciji s Ivanom Čuićem i Lukom Nižetićem) u potpunosti je izostalo kemije. Kedžo, po vokaciji pjevač, vrlo dobro i čisto odradio je pjevačke role, za razliku od glumačkih, u kojima se skrivao iza prenaglašenih pokreta ruku.
Znatno bolji, dopadljiviji i uvjerljiviji bili su Renata Sabljak (alternacija Sanja Marin) kao Sophina majka Donna, Danijela Pintarić (alternacija Mila Elegović) i Elena Brumini (alternacija Nina Kaić Madić) kao Donnine prijateljice Tanya i Rosie te Dražen Bratulić (alternacija Đani Stipanićev), Matko Knešaurek (alternacija Ronald Žlabur) i Ervin Baučić (alternacija Adalbert Turner) kao Sophini potencijalni očevi Sam Carmichael, Harry Bright i Bill Austin. Sabljakova je bila uvjerljiva glumački i standardno odlična u pjevačkim ulogama u kojima je s lakoćom dizala energiju cijele igre i usmjeravala pažnju publike na sebe. Uz vrlo sigurne pjevačke dijelove, Pintarićeva je oblikovala i vrlo zabavan lik iskusne zavodnice premazane svim mastima, dok je Bruminijeva svoj lik uspješno omotala naglašenom komikom. Bratulić je fino vodio Sama u glumačkim i pjevačkim dijelovima, stvorivši nekoliko vrlo šarmantnih scena s Renatom Sabljak, dok je Baučić bio pjevački u potpunosti neiskorišten. Ponajbolju rolu odigrao je mladi Matko Knešaurek, koji je na Billovoj opsesiji za čistoćom oblikovao vrlo duhovit i zabavan lik, od početka diskretno i fino naznačivši njegovu homoseksualnost. Također, vrlo ugodna i čista glasa, odlično je odradio pjevačke dijelove. U manjim ulogama pojavili su se Sara Duvnjak, Martina Ivanković, Matija Škvorc, Zoran Simikić i Boris Barberić.
Komedijin orkestar, predvođen dirigentom Dinkom Appeltom, vrlo je uvjerljivo, energično i u odličnom ritmu nosio predstavu od uvertire do bisa. Dinka Jeričević oblikovala je lako pokretnu scenografiju grčkih tonova, dok nas je Miljenko Bengez svjetlom približio danima disko-groznice.
Zaključno, Komedija je s mjuziklom Mamma mia! dobila punokrvni glazbenoscenski hit, koji će publiku, bez obzira na slabija mjesta i role, razdragati i razigrati vječno živom i svima dragom ABBA-inom glazbom.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.