Francuska revolucija 1789. godine uzdramala je francusko društvo u korijenima, okrenuvši ga naglavačke. U takvoj pomaknutoj situaciji često se nije znalo tko pije, a tko plaća, tko će dočekati jutro, a tko preko noći ostati bez gaća, pardon, glave.

Takva kaotična situacija djelovala je i na kazališta i glumce koji su se različito snalazili u njoj. Kao što to ide, neki su se novonastaloj situaciji brzo prilagodili te su "nosili rodoljubna obilježja i dodavali svojem tekstu fraze i kuplete u skladu s ukusom tog vremena... također su pripovijedali o dnevnim događajima, obraćajući se direktno parteru i moleći gledatelje da im ne zamjere zbog aristokratskog jezika njihovih uloga", piše Henryk Jurkowski u knjizi "Povijest europskog lutkarstva 1".

Drugi su zbog krivog komada ili dijalekta bili žigosani kao ostaci prošlog sistema.

"Na drugim stranama bile su izvedbe koje su gledatelji prekidali da bi zapjevali rodoljubne pjesme i natjerali glumce da ih ponavljaju. Bacali su novine i stihove na pozornicu, prisiljavajući glumce da ih čitaju naglas. Iz kutija ispadala je kuša rodoljubnog tiska. Između gledatelja i pozornice vladao je snažan električni naboj", nastavlja Jurkowski u istoj knjizi.

Jedna od žrtava Francuske revolucije postao je i dotad slavni Polichinelle, kojemu politiziranje nije bilo strano, a koji je, dijelom i zbog svog prebrzog jezika, proglašen slugom prošlog režima. Njegovo mjesto prvo je zauzeo apolitični Harlekin, da bi početkom 19. stoljeća lutkarskim pozornicama i srcima zavladao Guignol. No o tom nekom drugom prilikom.

Vratimo se Francuskoj revoluciji. Lutke su pronašle zaposlenje kod žrtava Revolucije. Tako su neki plemići osuđeni na giljotinu vrijeme do konačnog čina kratili "originalnom i istovremeno najsablasnijom igrom. Igra se sastojala od odrubljenja glava lutkama čije su voštane glave bile detaljna replika glava stvarnih sudaca revolucionarnog suda. Dekapitacija se vršila pomoću specijalno izrađenih minijaturnih giljotina od mahagonija. Tijelo lutke bilo je ispunjeno crvenom tekućinom, koja bi se izlila nakon svakog smaknuća, poput ljudske krvi koja istječe ispod oštrice giljotine", zaključuje Jurkowski.

Na taj su se način plemići obračunavali sa svojim sucima prije no što ih ovi dođu glave. Iako lutke nisu sačuvane, kažu znalci da su bile izuzetno vjerni prikazi. Mi im vjerujemo te zahvaljujemo Henryku Jurkowskom, iz čije smo knjige "Povijest europskog lutkarstva 1" posudili citate.