Zagrebačko kazalište lutaka već niz godina njeguje prepoznatljivu poetiku i estetiku čije je vrijeme davno prošlo, dok pažljiviji gledatelji iz sezone u sezonu očekuju neki grandiozni pomak u novo i svježe ili barem novije i svježije. I ono najvažnije - lutkovitije. Do velikog obrata u lutkarsko razmišljanje, čini nam se, niti ove godine neće doći, no nadamo se da bi se barem donekle mogla izmijeniti poetika predstava. Nadu polažemo u nova redateljska imena koja, istina, dosad nisu imala velike veze s lutkarstvom, ali bi svojom pomaknutošću mogla prodrmati uspavani ansambl.
Prijašnjih sezona ZKL je uglavnom surađivao s uvijek istim redateljima koji su tek odrađivali posao, a nove redatelje birao je po ključu - neka bude jako ime iz dramskog kazališta ili filma (poput Vinka Brešana prošle sezone) pa će predstave bar na papiru imati kredibilitet. Nažalost, kredibilitet je najčešće i ostao na papiru, dok smo na sceni dobili statične dramske predstave u kojima su lutke tek zamjena za glumce.
Pomak u ovoj sezoni suradnja je s dvama redateljima koji ne spadaju u taj "ziheraški izbor" i ne njeguju klasičan redateljski izraz. Riječ je o Leu Katunariću i Ivanu Goranu Vitezu, koji nisu još surađivali sa ZKL-om, a nisu niti česti gosti u lutkarskim kazalištima. Za prvi redateljski susret sa ZKL-om zato su, poput pravih "početnika", dobili bajke braće Grimm, no, poznajući njihov prijašnji rad, vjerujemo da to neće biti klasično ispričane bajke.
Leo Katunarić posljednjih godina dosta režira vani, u svojim projektima uglavnom intermedijalno prepliće kazališni čin, odnosno performans, i film, a posljednji projekt bila mu je punk anti-opera "Hamlet is not Dead". Kako nam je rekao, u njegovoj i ZKL-ovoj "Crvenkapici" bit će zastupljeno više lutkarskih tehnika za pojedine likove. Pomak će biti i u sadržajnom sloju - vuk će zavoditi svoje žrtve songovima u televizijskom šouu, a malena i velika publika će, putem rendgenskog ekrana, imati priliku uživo pratiti događanja u vukovom trbuhu. Važnu ulogu u samom raspletu imat će publika. Na papiru zvuči zanimljivo i lutkarski razigrano.
Ivan Goran Vitez poznat nam je prvenstveno kao redatelj i suredatelj humorističkih serija "Bitange i princeze" i "Zakon!" te hvaljenog filma "Šuma Summarum". Na daskama koje kazalište znače uglavnom se zadržavao u prostoru humora i satire, kao u Histrionskom "Mjehuru od sapunice", u kojemu je parodirao sapunice. Sudeći po njegovom dosadašnjem opusu, predstava "Četiri godišnja doba", po manje poznatoj i rjeđe postavljanoj bajci braće Grimm, ponudit će djeci temu progonjene junakinje omotanu zaigranim i pomalo zločestim humorom te satirom. Nadamo se da specifičnost medija i publike neće sputati njegovu kreativnost, ali i da će prepoznatljiv humor izvirati iz lutaka i naslanjati se na njih i njihovu lutkovitost, a ne na dijaloge, koji bi trebali biti tek gosti lutkarskih kazališta.
Osim ove dvije predstave, ZKL je otvorio sezonu još jednom bajkom - Andersenovom "Palčicom" u režiji Dražena Ferenčine, o kojoj više pročitajte za par dana na Kritikazu, a sezonu zatvara "Zagrebački vremeplov", Ane Tonković Dolenčić, svojevrsna šetnja povijesti Zagreba u režiji Krešimira Dolenčića. Osim što čini sadržajni odmak od bajkovite sezone, predstavu će biti zgodno usporediti s "Trsatskim zmajem", GKL Rijeka, vrlo zgodnom predstavom o nastanku Rijeke.
Nakon ove šetnje ponovo možemo opet prigovoriti ZKL-u da i dalje ne razmišlja dovoljno lutkarski, već u kazalište dovodi redatelje iz dramskog (i postdramskog) kazališta. No tračak nade u promjene daju nam nova redateljska imena i izostanak nekih redatelja usko vezanih uz to kazalište, a posljednjih sezona vidljivo umornih od istoga. Nadamo se da će se naše nade ostvariti na sceni te da će sljedeća sezona otvoriti vrata lutkarskijim redateljima ili će Katunarić, Vitez i drugi pronaći lutkovitost u sebi (što bi nam osobno bilo najdraže).