Europska kazališna nagrada iznikla je 1986. kao težnja  ujedinjenju  kazališnih svjetova, uglavnom europskih zemalja,  tako da su se već sljedeće godine u Taormini na Siciliji  okupili kazališni praktičari i teoretičari nagrađujući osobe koje  svojim djelovanjem i utjecajem šire kazališnu „zarazu“. Mada je u početku (kao i u ljubavi) izgledalo kako ništa ne može omesti entuzijazam i angažman „kazalištaraca“ jer su se uz teorijske skupove počele prikazivati i predstave aktualnih i bivših laureata, što je povećalo popularnost i posjećenost ove manifestacije, bauk u vidu financijskih problema počeo je  nagrizati mogućnosti pa su se u slijedu priredaba pojavili veliki vremenski razmaci. No, onda su snalažljivi organizatori  Europsku kazališnu nagradu počeli pridruživati postojećim manifestacijama i putovati uokolo, tako da se nakon prošlogodišnjeg boravka u Rimu (prosinac  2017.), ovogodišnja, 17. Europska kazališna nagrada  „ugnijezdila“ od 13.-17.studenog  2018. u gradu na rijeci Nevi, prelijepom ruskom gradu Sankt Peterburgu.

Nastao planskom gradnjom (od 1703.) kao materijalizacija sna cara Petra I. Velikog (1672.-1725.), grad u imenu pokazuje carevu sklonost njemačkim izrazima (burg) kao i to da je posvećen apostolu Petru (a ne samom caru). Nakon promjena imena u Petrograd (1914.) i Lenjingrad (1924.), grad od 1991. ponovo nosi prvotno ime, mada mu stanovnici tepaju „Piter“. Središte grada, velikih trgova i širokih ulica ispresijecanih  brojnim kanalima (najpoznatiji su oni rijeka Fontanke i Mojke) obiluje palačama, ali i kazalištima, među kojima je najstarije  Aleksandrinsko kazalište (utemeljeno je 1756. ukazom carice Elizabete Petrovne; današnje zdanje sagradio je arhitekt Carlo Rossi godine 1832., a imenovano je prema ženi cara Nikolaja I, Aleksandri Fjodorovnoj) u kojem je održana dodjela Europske kazališne nagrade (17.11.2018.).

Dobitnik 17. Europske kazališne nagrade je ruski redatelj Valerij Fokin (1946.) koji je uz brojne režije (odgledali smo predstave „Švejk. Povratak“ i „Maskerada“) obnašao i dužnosti umjetničkih voditelja različitih ruskih kazališta, a od 2003. je umjetnički voditelj Aleksandrinskog kazališta (te ujedno slavi 50 godina umjetničkog rada), što možda objašnjava spregu EKN i St Peterburga. Dobitnica Specijalne nagrade je španjolska glumica Nuria Espert (1935.), koja je još uvijek aktivna što je urodilo nesrećom na probi, pa nije došla na dodjelu nagrada.

Osim Europske kazališne nagrade, svojevrsne životne nagrade, dodjeljuje se i Europska nagrada za (novu) kazališnu stvarnost koja je utemeljena nešto kasnije, pa se ove godine dodijelila petnaesti put, a dobitnici su petorica pojedinaca i jedna skupina:
- belgijski plesač i koreograf Sidi Larbi Cherkaoui (1976.); plesna predstava „Puz/zle“
- švedska skupina Cirkus Cirkoer (1995.); fragmenti predstave „Granice“
- francuski redatelj Julien Gosselin (1987.)/ švicarski redatelj Milo Rau (1977., vizu je dobio predzadnji dan, pa nije mogao doći); bez predstava
- poljski redatelj Jan Klata (1973.); predstava „Neprijatelj naroda“
- portugalski redatelj Tiago Rodrigues (1977.); predstave „Naizust“, „Napuhani“ i početak rada na predstavi „Spaljivanje zastave“

Prijašnji dobitnici Europske kazališne nagrade, ruski redatelji Lev Dodin (1944.) i Andrej Moguči (1961.) bili su sastavnicom ovog kazališnog događanja  predstavama koje se igraju na redovnim repertoarima sanktpeterburških kazališta, pa su se mogle pogledati četiri njihove predstave (Dodinov „Hamlet“ i Mogučijeve  „Alice“, „Oluja“ i „Guverner“) čime se ponudio  djelomični uvid u rusko suvremeno kazalište. Kako se vrijeme održavanja Europske kazališne nagrade djelomice preklapalo s programom 7. međunarodnog kulturnog foruma, mogla se pogledati predstava „Elvira“  Brigitte Jaques u režiji talijanskog glumca Tonija Servilla.

Završetkom  prošlogodišnje Europske kazališne nagrade u kuloarima se najavljivala ovogodišnja, no završetkom ovogodišnje, čuli su se nemili glasovi o njenom gašenju. Usprkos brojnim primjedbama sudionika, bila  bi šteta da se zatru ovi susreti, budući da je to izvrsna prilika da se vidi tko što radi jer bez obzira na razlike,  gens una sumus (da otmemo šahistima njihovo geslo o zajedništvu).