Subotu 17. prosinca 2022. godine mnogi će upisati u svoje male privatne memoare kao dan kad je hrvatska nogometna reprezentacija osvojila svoju drugu broncu na svjetskim prvenstvima. Još godinama će se glasno prisjećati malih rituala koje su izvodili i koji su sasvim sigurno presudili u pobjedi Hrvatske nad Marokom. I ja ću tako svojim unucima govoriti kako sam tekmu koja život znači proveo u kuhinji, radeći s malcem kokice, protjeran iz sobe snagom ženinog praznovjerja (prošlo smo prvenstvo mi dečki u kuhinji prtljali po sladoledu). I sva ta sjećanja vrlo brzo će postati puno važnija od same utakmice, a povijesni uspjeh pretočit će se u tek jednu recku na reveru povijesti. Jer taj veliki i prijelomni trenutak nije ništa drugo do kratki adrenalinski nalet sreće, nakon čega neminovno slijedi triježnjenje i buđenje u stvarnosti. Onoj istoj dojučerašnjoj, sumornoj, sivoj, potplaćenoj, krajnje otužnoj i stvarnoj.
No vratimo se meni. Nakon kuhinje i posljednjeg sučevog zvižduka moja će priča za unuke skrenuti totalno ukrivo, sasvim suprotno od puta pravog Hrvata, koji je nakon tekme veće od života pojurio na prvi gradski trg, bukom, vikom i urlikom istjerujući viškove adrenalina, utapajući brige i probleme u bačvama piva i vina. Nakon što sam odslušao tekmu i izljubio ženu, otišao sam u kazalište. I doživio sve (i još više) što sam propustio na tekmi i oko nje – čisti izvedbeni adrenalin omotan punokrvnim scenskim rockom i bluesom (za razliku od onih nedjeljnih nekontroliranih šumova na trgu). I dok pravim Hrvatima, onima što žive za loptu, ali ne i od nje, dani nakon tekme s velikim T prolaze u bacanju drvlja i kamenja po fijasku od dočeka Vatrenih, a već sutra-prekosutra prebacit će se na neke nove emocionalne praskove kratka daha, ja se još uvijek lagano gibam i lebdim na krilima scenske igre.
U subotu, 17. prosinca 2022. godine, na dan velike pobjede Hrvatske nad Marokom, u Kazalištu Komedija gostovala je predstava Ko je ubio Dženis Džoplin? Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Iako se po radijskim, televizijskim, društvenim i inim medijima činilo da je cijeli zagrebački i hrvatski svijet slavio veliku pobjedu na svim važnim i nevažnim ulicama i trgovima, Komedijino gledalište, tako blizu, a tako daleko od glavnog zagrebačkog trga, bilo je odlično popunjeno. I to izuzetno raspoloženom publikom koja je svih 90-ak minuta bila uvučena u predstavu, a u trenucima i navijala gotovo kao da se nalazi dvjestotinjak metara tužnije, pardon, južnije. I nitko nije pomišljao o prekidu predstave u slavu nogometa, za razliku od još korak-dva udaljenijeg kazališnog hrama svih Hrvata i onih koji se tako osjećaju.
Tijana Grumić oblikovala je fin, čist i tečan tekst jasne, linearne strukture koji (pseudo)biografski prati 27 godina života Janis Joplin. Iako je mogla, Grumić se nije prepustila emocionalnim potonućima i(li) podcrtavanjima, već je elegantno šetala kroz životne utege i bure legendarne pjevačice, razbijajući ih štiklecima i komentarima omotanim toplim humorom i emocijom ili, pak, ohlađenom ironijom.
Čvrst tekstualni temelj redateljica Sonja Petrović pretvorila je u punokrvnu koncertnu predstavu, pronašavši odličan način kako uskladiti i povezati dramski i glazbeni dio. Songovi, tako, nisu bili u funkciji dramskih dijelova, niti su funkcionirali kao centralne točke kojima dijalozi dođu tek kao najave i sadržajne motivacije, već su zajedno s dramskim slojem činili kompaktnu cjelinu u kojoj su međusobno dijalogizirali i otvarali jedni drugima prostor, zamijenivši prvoloptaško građenje sadržajnog sloja podcrtavanjem unutarnjih stanja. Time je predstava izbjegla neuvjerljivost površnih mjuzikala ili forsirano raspjevanih dramskih predstava, skladno združivši dijalog i pjesmu u ritmički odlično oblikovanu cjelinu.
Ritam predstave bio je važan u bijegu od pretjerane emocije, razbijanju potencijalne monotonije te u dramaturškom (dramaturginja Nikolina Đukanović) plesu između sadržajnih jastuka i kulminacijskih točaka nabijenih scenskom energijom. Odmak od prepuštanja jeftinoj nostalgičnoj sjeti i emociji Petrović je postigla razdvojivši protagonisticu na friško pokojnu Janis (Sonja Kesler) koja u vanjskom okviru priča svoju priču i Janis iz priče (Bojana Milanović), dodatno poentiravši rijetkim trenucima u kojima naslovna junakinja prihvaća samu sebe, a koje su dvije glumice oblikovale međusobnim zagrljajem i stapanjem u jednu.
Na mikroplanu, Petrović je sa scenografom Željkom Piškorićem vrlo zgodno i efektno upisala plošnost u likove iz Janisine rodne sredine, ali i kasnije, pretočivši ih u paravane sa šupljinama za glavu. Taj život po šabloni odlično je prikazan izmjenama glumaca u prazninama za glavu, čime je jasno ukazano na duboku tipizaciju životnih uloga u kojoj nije bitno tko si, već što si, odnosno što se od tebe očekuje da budeš. Ne želeći biti tek predodređena uloga (najružnija djevojka u školi, potom, ako je sretna – žena, majka i kućanica, a ako je sreća zaobiđe – stara cura), Janis odlazi u San Francisco i dalje do Hollywooda, međutim bijegom ne uspijeva pobjeći od paravana oko sebe, odnosno od plošnosti i stereotipizacije.
I dok se Janis do kraja života uglavnom ne pronalazi u vlastitim okolinama te se svojom osjeća tek u glazbi i, nažalost, heroinu, Petrović je pronašla i na sceni okupila osam odličnih glumaca i/li glazbenika koji su izuzetnom uvjerljivošću i lakoćom odigrali, odsvirali i otpjevali Janisin život. Iako kazališnim daskama kruže priče da su glumci (barem dobar dio njih) nerealizirani glazbenici koji koriste svaku priliku da na sceni zapjevaju i zasviraju, iz gledalačkog iskustva znamo da rezultati toga nisu uvijek baš najuvjerljiviji. No u ovom su se slučaju na najbolji mogući način združili glazbeni i glumački talenti izvođača.
Sonja Kesler pokojnu je naratoricu Janis omotala jasnom, no ne i napadnom ironijom, u pjesmi odlično podcrtavši bluzersku crtu pjevačice, dok je Bojana Milanović funkcionirala kao njena razumljiva opreka – glumački je vrlo uvjerljivo šetala kroz promjene potagonostice, na mjestima se efektno prepustivši emociji, posebice u pjevačkim dionicama kroz prepoznatljive Janisine visoke tonove. Svi muški izvođači, predvođeni glazbenicima Petrom Banjcem, Filipom Grubačem i Igorom Sakačem, bili su izuzetno uvjerljivi, moćni i „lakoprsti“ na instrumentima. Stefan Vukić bio je, ujedno, glasom i stasom izuzetno simpatičan i dopadljiv Jim Morrison, unoseći crtu fine karikature u ostale likove koje je tumačio, dok je Dimitrije Aranđelović u svojim likovima dodatno podcrtao distancu u humornim, ali i u nešto ozbiljnijim epizodama. Vukašin Ranđelović, s druge strane, omotao je lik Janisine posljednje ljubavi, Davida Niehausa, nježnijim tonovima, predstavljajući diskretnu protutežu Vukiću i Aranđeloviću.
Senka Ranosavljević oblikovala je efektne i povijesno prepoznatljive kostime, Mira Beba Dobrković pronašla je ravnotežu između glumačkog i koncertnog scenskog pokreta, dok je Tihomir Boroja oblikovao funkcionalno svjetlo, kontrolirano po potrebi izvlačeći bend iz tamne pozadine.
Zaključno, na krilima odličnog ritma i prepleta jasne linearne strukture, koncertnog koncepta, fine uslojenosti i mikro-razigranosti, dramskog i glazbenog sloja te glumačkih i pjevačkih dionica, predstava Ko je ubio Đenis Đoplin? lakoćom uvlači gledatelje u sve svoje pore te zadržava njihovu pažnju svih 90-ak minuta te, za razliku od brzih post-nogometnih triježnjenja, buči postojano i u sutrašnjim buđenjima.