52.PIF: MAAHEE "SIMIN I FARZAN"
Istovremeno daleki i bliski
Glavna je kvaliteta iranske predstave 'Simin i Farzan' u njegovanju njihove likovne i glazbene baštine, profinjene i lijepe, egzotične i istovremeno prepoznatljive.
Objavljeno: 1.10.2019. 7:56:31
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Simin i Farzan" / pif.hr

Na 52. PIF-u (Međunarodnom festivalu kazališta lutaka u Zagrebu od 13.-19.9.2019.) gostovala je kazališna trupa MaaHee iz Teherana (Islamska Republika Iran) s predstavom „Simin i Farzan“ u režiji spisateljice i redateljice Fahimeh Abedini (ZPC, 16.9.2019.). Radi se o ljubavnoj priči temeljenoj na Puškinovoj poemi „Ruslan i Ljudmila“: nakon što Simin neočekivano nestane uoči vjenčane ceremonije, njezin odabranik Farzan kreće u potragu  za njom, pri čemu se sukobljava s dvojicom odbijenih udvarača (koji također kreću u potragu, jer će onaj koji  ju dovede natrag postati ženik; Simin voli samo Farzana, ali tko nju što pita!). U konačnici se  otkriva pozadina nemilih događaja  što vodi otklanjanju čarolije i ljubav trijumfira  nad svim nedaćama.

Posebnost izvedbe leži u izvanrednoj tradicionalnoj iranskoj glazbi koju sjedeći u podnožju paravana pjevaju i sviraju Arash Lofti na taru (žičano glazbalo) i Mana Javadi na tombaku  (vrsta perzijskog bubnja) . Za ovaj izvanredni doprinos predstavi, žiri (Maja Lučić Vuković, Edvard Majaron, Irina Niculescu Lewandowski) ih je nagradio „za živo i neposredno izvođenje glazbe“.

Druga posebnost su papirnate lutke čija se likovnost temelji na litografskim ilustracijama iz razdoblja iranske Kadžar dinastije (1794./96 – 1925.). Mada plošne i samo oivičene crtama,  ove papirnate lutke djeluju vrlo živo zahvaljujući sugestivnom  pripovijedanju i animaciji Fahimeh Abedini i Sadeq Sadeqi Poor. Autori dizajna lutaka, dekoracije i svjetla su Rafat Hashemisisakht, Marzieh Sarmashghi i Sadeq Sadeqi Poor (nagrađeni „za cjeloviti likovni dojam“).

Sama scena podijeljena je u nekoliko razina pa se tako vrlo uspjelo dočarava iluzija različitih mjesta događanja,  popraćena dekorativnim natpisima. Ono što  u ovoj dinamičnoj predstavi nije lokalna kvaliteta (perzijska), već vjerojatno odlika same grupe MaaHee, jest pomak prema duhovitosti, likovnim i jezičnim dosjetkama. Pri tome se ne pretjeruje pa kada se nad špiljom napiše ta riječ na hrvatskom, to djeluje šarmantno i nimalo nametljivo.

Bez obzira na sadržaj priče koju pratimo, čini mi se da je glavna kvaliteta ove iranske predstave u njegovanju njihove  likovne i glazbene baštine, profinjene i lijepe, egzotične i istovremeno prepoznatljive.