Gradić Cividale del Friuli udaljen je 15 kilometara od Udina i njegovi su stanovnici ( 11 176 , 2018.) silno ponosni na svoju povijest u kojoj je zapisano da je Julije Cezar 50. godine prije Krista ovdje utemeljio Forum (Forum Iuli), da su tuda tutnjali Longobardi (6.st., ostaci vidljivi u malom hramu u sklopu samostana Santa Maria in Valle i muzejima) i da je njihova slikovita srednjovjekovna gradska jezgra pod zaštitom UNESCO kao dio svjetske baštine (2011.). No, od 1991. ovdje se održava Mittelfest, festival glazbe, plesa i kazališta čija je glavna ideja povezivanje istočnih i zapadnih europskih zemalja, promoviranje tolerancije i suradnje.
Od prošle godine umjetnički voditelj ovog festivala je bosanski kazališni i filmski redatelj Haris Pašović (1961.) koji je za glavnu temu Mittelfesta 2019. (12.-21.7. 2019.) odabrao „Leadership“, a za zemlju u fokusu Grčku. Boraveći 14. i 15. srpnja 2019. na Festivalu, uspjela sam vidjeti nekoliko doista potresnih predstava, među kojima su koncert „Brdo 731“ Arisa Biniarisa u izvedbi kazališta Poreia iz Atene (14.7.2019., crkva San Francesco ) i predstava „Bez Sankare“ u režiji Filippa Ughija i plesača iz Burkine Faso/produkcija Piccoli Idilli (15.7.2019., crkva Santa Maria dei Battuti).
Sukob između talijanske vojske predvođene Mussolinijem i grčke vojske na brdu visine 731 metar (po čemu je kasnije nazvano) blizu albanske granice trajao je od 9.-26.3.1941. i često ga se naziva Termopilom Drugog svjetskog rata. Iako brojčano nadmoćnija, talijanska vojska nije izvojevala pobjedu, a glavna odlika ove bitke su brojni mrtvi i ranjeni. Na dramatično osvijetljenoj pozornici franjevačke dvoranske crkve izvrsne akustike Aris Binaris i Konstantinos Sevdalis su uz glazbenu pratnju Victora Koulombisa (kontrabas), Panosa Sardelisa (bubnjevi) i Christosa Georgopoulosa (gitara) pjevali potresnu priču o besmislenoj borbi, a najčešća je riječ bila „krv“. Predstava je bila dio programa „Grčka u fokusu“ i izuzetno je dobro dočaravala tragične trenutke iz prošlosti oba naroda, istovremeno upozoravajući i nudeći fantastičnu glazbenu izvedbu.
Thomas Sankara (1949.-1987.) često nazivan „afričkim Che Guevarom“ bio je predsjednik države Burkine Faso od 1983.-1987. ( bivša francuska kolonija Gornja Volta 1958.-1984.), a svojim životom i htijenjima nastojao je ukinuti siromaštvo i glad, podići stupanj naobrazbe i izvršiti reforme, omogućiti dostojanstveni život svojim ljudima. Njegovom smrću sve je to prekinuto i predstava počinje izjavama sudionika da govore u ime izgladnjelih i bolesnih, siromašnih i obespravljenih. Ughijev redateljski koncept je vrlo jednostavan i učinkovit: uz trojicu glazbenika koji pjevaju svirajući na tradicionalnim glazbalima protagonisti plešu i pričaju o Sankari. Scenografija je sastavljena od automobilskih guma i ambalaže, prikazujući improvizacije kojima se domišljaju potrebiti. Temperamentno i predano glazbenici i plesači dočaravaju ushit Sankaranim obećanjima i htijenjima, njegovu smrt i rezignaciju onih koji su izgubili svaku nadu. Mada je izvedba temperamentna i u „povišenom“ tonu, najpotresniji trenutak je završetak predstave , kada svi dolaze umotani u zlatne folije koje imamo priliku vidjeti na snimkama koje prikazuju afričke izbjeglice koji su preživjeli put do europske obale (talijanske!). Posebno zato što je talijanska vlada zatvorile sve svoje luke i imigrantima onemogućila prilazak.
Predstave „Brdo 731“ i „Bez Sankare“ nesumnjivo pripadaju angažiranim predstavama naglašenog političkog predznaka, no istovremeno su snažnog umjetničkog senzibiliteta tako da silno potresno djeluju na razum i na osjećaje.