Kazališna družina „Smješko“ pripada u kazališne beskućnike ili ljepše rečeno, svaka joj je pozornica dom. Svojim predstavama okrenuta je mlađoj publici, mada je od 2017. na repertoar uvrstila takozvane dokumentarno-igrane drame o hrvatskim povijesnim ličnostima te tako proširila dobnu lepezu svojih gledatelja. I pod upitnik dovela samo ime kazališta, jer niti priča o književnici Mariji Jurić Zagorki (fokusiranoj na odnosu s majkom) niti o književnici Ivani Brlić Mažuranić (i njezinom suprugu) ne pripadaju u vesele životne priče. Redateljica Frana Marija Vranković postavila je vlastiti tekst pod nazivom „Ivana u svijetu bajki“ (4.2.2019.) na pozornicu  zagrebačkog Teatra na Trešnjevci u Centru za kulturu Trešnjevka i repriza je bila u sklopu Kazališnog ponedjeljka 25.3.2019.

O Ivani Brlić Mažuranić (1874.-1938.) poznato je gotovo sve: rođena je u Ogulinu u obitelji Vladimira Mažuranića, sina bana i pjesnika Ivana, stasala je u bogatoj i intelektualnoj sredini i nakon udaje s 18 godina za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića (1862.-1923.) odselila u Brod na Savi (današnji Slavonski Brod) gdje se predano bavila mnogobrojnom obitelji i kućanskim poslovima. Usporedno s javnim životom, sanjala je izmaštane svjetove nastanjene likovima iz bajki koje je hvatala mrežama svoje darovitosti i zapisivala. Počela je objavljivati kada su joj djeca malo porasla, ali prva knjiga kojom je izazvala pozornost bio je roman o zgodama šegrta Hlapića godine 1913. koji je oduševio čak i tako opakog svata kao što je bio Antun Gustav Matoš koji je zapisao: „Nemam riječi za pohvalu te deliciozne fabule“.

Drugi veliki uspjeh bila je zbirka sastavljena od osam priča nadahnutih slavenskom mitologijom  „Priče iz davnine“ 1916., pa iako je i dalje pisala, druge su knjige ostale u sjeni spomenutih. Dakako, poznato je da je bila dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti zahvaljujući kojoj je bila nominirana za Nobelovu nagradu, da ju je Strossmayer uvelike podržavao te da je pod starost živjela teško, financijski i emotivno, što je dovelo do tragičnog prekida života.

Manje poznatim činjenicama bavi se predstava „Ivana u svijetu bajki“, a to su  njezin odnos sa suprugom i dvojbe oko vlastita poslanstva: dužnost je goni u svijet domaćinstva, a srce kuca samo za pisanje. Ivana (Mirta Zečević) i Vatroslav (Hrvoje Zalar) u svojem salonu (izvrsno ozračje građanske sobe iz 19.stoljeća scenografkinje Marte Crnobrnja i  primjerni kostimi Anamarije Filipović-Srhoj) nakon proslave njezina 49-og rođendana (godina je 1923. kada umire njezin suprug) razgovaraju o naoko običnim stvarima, no cijelo vrijeme, kako se to slikovito kaže, iz ormara ispadaju kosturi. Nesretna u provincijalnom Brodu u koji dolazi iz Zagreba nakon udaje, Ivana predbacuje mužu vlastite neispunjene  ambicije. S druge strane u njihove živote ulaze katastrofe poput financijske oskudice zbog sinovljevih dugova, teška muževa bolest i naznaka Ivanine depresije. Njihovi se razgovori kreću od kozerije do optužbi, od uzajamne istinske simpatije do dubokog nezadovoljstva okrunjenog završnom scenom u kojem plešu valcer „Na crnoj mutnoj Savi“ (glazba Damir Šimunović).

Priča o Ivani Brlić Mažuranić svevremenska priča je o darovitoj ženi sputanoj društvenim običajima iz kojih se sama ne uspijeva izbaviti. Mirta Zečević bolnim izrazom lica nedvojbeno daje naslutiti unutarnju borbu jedne ambiciozne žene čiji je prvotni zadatak obaviti svoju dužnost koja podrazumijeva  kuću i obitelj. Bi li svoje književničke ambicije uspjela provesti smjelije i pri tome biti smirenija i sretnija da se nije udavala, teško je predvidjeti. Drei K – Kinder, Küche, Kirche odnosno djeca, kuhinja, crkva i danas su imperativ mnogim ženama, pa ma koliko bila samosvjesna, obrazovana i stasala u intelektualnom ozračju, naša je junakinja ipak bila  dio društvenog miljea svojeg vremena. No, usprkos svemu, uspjela je iznad svih očekivanja – vjerojatno je i njoj pomagao Malik Tintilinić. 

I dok Zečević suptilno, ali učinkovito predstavlja Ivanine  izmjene  raspoloženja, od pomisli na neke prošle  sretne trenutke do osvještavanja dubokog nezadovoljstva,  Zalar kao Vatroslav Brlić djeluje kao svojevrsna pozadina. On je, naime, prilično zadovoljan svojim životom i ne razumije u potpunosti suprugina nezadovoljstva – osim što je malo previše popio. No, ipak, otkriva se da je i on prikriveno nezadovoljan – želio je biti vinogradar, a ne pravnik! Samo za razliku od Ivane, on nije imao svijet bajki u koji bi se mogao sakriti.

Predstava „Ivana u svijetu bajki“ decentna je i emotivna predstava o dvoje uspješnih  ljudi  promašenih života.