Hvaljen, slavljen i nagrađivan u rodnoj Poljskoj, redatelj Jan Klata (1973.) jedan je od dobitnika 15. Europske nagrade za kazališnu realnost, manifestacije koja se zajedno sa 17. Europskom kazališnom nagradom održala u Sankt Peterburg od 13.-17.11.2018. Tom je prigodom prikazana (Baltički dom, 16.11.2018.) njegova režija predstave „Neprijatelj naroda“ Henrika Ibsena u izvedbi Starog kazališta u Krakowu (premijera 2015.).
Priča o braći Stockmann je priča o politici i istini kao o dva proturječna pojma: znanstvenik doktor Tomas Stockmann (Juliusz Chrzastowski) otkriva da su cijevi kojima voda napaja lokalno kupalište zagađene i da je nužan popravak ili prekid dotoka vode s čime se ne slaže gradonačelnik, njegov brat Peter Stockmann (Radoslaw Krzyzowski) uočavajući velike troškove i zastoj u gradskom poslovanju, bez obzira što su ugroženi ljudski životi. Sukob među njima dvojicom nije samo sukob morala i nemorala, pravde i krivde, već priča o moći i manipulaciji ljudima. Dakako, politika („najvažnija stvar u životu“) i novac uspijevaju usmjeriti medije (urednik novina odbija štampati Stockmannovo otkriće o zagađenosti, pa ga ovaj odlučuje čitati praćen bubnjarom) te sredina izopćuje doktora Stockmanna.
Klata Ibsenovu pripovijest „puni“ najrazličitijim efektima: od piramide stvari (Justyna Lagowska) koja se vješto ruši preko dovođenje dvoje djece s Dawnovim sindromom (što nema veze sa zagađenjem vode, ali je vrlo sugestivno) do pomalo frenetične koreografije (Maćko Prusak) i obilja glazbe (Robert Piernikowski). U zadnjem dijelu predstave glumac „izlazi“ iz uloge doktora Stockmanna, pale se svjetla u gledalištu i glumac poziva nekoga iz publike tko bi prevodio s poljskog na ruski jezik, jer to sada više nije Ibsenov tekst nego govor pobunjenog pojedinca, Poljaka, Europljanina i građanina. I tako nam on „privatno i u svoje ime“ govori o zagađenju zraka u Krakowu, ali ne samo zraka već i ozračja, o pomaku od nacionalizma prema fašizmu, o slutnji nadolazećeg nasilja, o većini kao istinskom neprijatelju slobode i istine (budući da se masom može manipulirati) s porukom da je najjači čovjek koji je ostao dosljedan, završava monolog pitanjima jesu li u dvorani Milo Rau (redatelj koji nije dobio rusku vizu, iako je laureat 15. EPTR) i Kiril Serebrenikov (ruski redatelj u kućnom pritvoru). Potom se „vraća“ u lik i predstava se nastavlja, bučna i iscrpljujuća kao i do tada (barem meni).
U pratećem katalogu piše kako je Ibsenova drama okvir unutar kojeg redatelj Klata kritički progovara o suvremenom poljskom društvu, a ja se, nažalost, nisam u danoj situaciji sjetila da je ovaj „avangardni“ Klata onaj isti Klata koji je došavši na čelo Starog kazališta u Krakowu početkom 2013., krajem te godine zabranio Frljićevu režiju „Ne-božanske komedije“ Zygmunta Krasinskog (sada se i sam poigrava kazališnim metodama zbog kojih Olivera Frljića smatraju izuzetnim, čak i kada se s njegovim postupcima ne slažem!).
Osim što se u sklopu spomenutih kazališnih nagrada prikazuju predstave aktualnih nagrađenih autora, postoji ciklus vezan uz predstave onih koji su u prošlosti nagrađeni, pa su tako bile pokazane predstave ruskih redatelja Leva Dodina (1944.) „Hamlet“ (Malo dramsko kazalište , 13.11. 2018.) i tri predstave Andreja Mogučija (1961.) od kojih sam uspjela vidjeti samo „Guvernera“ (Veliko dramsko kazalište Tovstonogov, 14.11.2018.)
Osim Shakespeareovog teksta, Dodin se poslužio dodacima (Pasternak, Saxo, Holinshed) „ispreturajući“ likove i njihove replike (Ofelija se Poloniju obraća kao bratu, glumci sami izgovaraju upute koje im daje Hamlet uoči „Mišolovke“, Klaudije govori Hamletovu tužaljku nad Ofelijinim grobom, tekst o Hekubi zamjenjuje fragment iz „Leara“ i slično), pokazujući ljubakanje između Hamleta (Danila Kozlovskiji) i Ofelije (Ekatarina Tarasova) te Gertrudu (Ksenija Rappoport) kao izravnu poticateljicu suprugova ubojstva.
Vrlo je zanimljiva scenografija (Aleksander Borovskiji) sastavljena od mreže letava koje prolaskom vremena binski radnici prekrivaju daskama, dok ubijeni likovi ostaju ispod. Također je vrlo učinkovita upotreba ljestava, a zanimljive su i majice s likovima pojedinih glumaca, pa tako primjerice na Ofelijinoj majici vidimo Hamletovo lice s naznakom „To je moj princ“. Vrlo su važni svjetlo (Damir Ismagilov) i glazba (Schnittke, Elington, Bach) jer osim što se najveći dio igra (dok se ne prekriju praznine na bini) ispred prvog reda gledališta, glumci često izlaze kroz bočna vrata praćeni jakim svjetlom i glazbom.
Ovaj Dodinov Hamlet jest i nije dobro poznata drama, budući da gledatelji neprestance „vrebaju“ kako bi otkrili pomake u odnosu na original, odnosno odgovore na neka pitanja koja su pri čitanju možda „ostala u zraku“.
Predstava „Guverner“ temelji se na priči ruskog ekspresionističkog književnika Leonida Nikolajeviča Andrejeva (1871.-1919.) u kojoj autor opisuje zbivanja uoči revolucionarnih promjena 1905., kada je zbog „Krvave nedjelje“ u Sankt Peterburgu (siječanj 1905.) za odmazdu ubijen moskovski guverner (veljača 1905.) Sergej Aleksandrovič Romanov (1857.-1905.; brat Vladimira Aleksandroviča Romanova (1847.-1909.), guvernera u Sankt Peterburgu koji nije bio izravno kriv za masakr ljudi ispred Zimskog dvorca). Kombinirajući scene masakra, guvernerovu grižnju savjesti i u konačnici njegovo ubojstvo, Andrejev je potaknut istinitim zbivanjima stvorio priču koja se bavi čovjekom i odlukama dalekosežnih posljedica. Redatelj Moguči je središnji lik guvernera (Dmitrij Vorobijev) osamio usred mnoštva, kako bi ga suočio s posljedicama njegova čina (naredbe da se puca u ljude) i kako bi njegovo samokažnjavanje sa zahvalnošću dočekalo kraj. Nagomilani „leševi“ na pozornici i tragična lica govore o patnjama, dok zanimljive scenografske vizualizacije (Aleksander Šiškin) prate ne samo mjesta zbivanja nego i psihološke promjene.
Gledajući dostupni repertoar ruskih predstava u Sankt Peterburgu (Dodin, Fokin, Moguči) imala sam dojam da je u njima svega bilo malo previše (vizualnog i zvučnog) pa prenapregnuta čula nisu uspijevala sve upiti i prihvatiti.