Tradicionalne patrijarhalne zajednice jako drže do obitelji pa se uvijek može pronaći nekoga tko u tančine poznaje obiteljsko stablo koje seže više stotina godina unatrag. Na granama tog stabla zapisan je svaki muškarac pa i onaj koji je poživio tek dan ili dva. Niti jedne žene, bez obzira na pamet, dugovječnost ili...

Iako se takve zajednice lako mogu zateći bilo gdje, najčešće ih poistovjećujemo s grubim brdovitim krajolicima, gdje su uvjeti života teški, a suradnja nužna. Zato je ambijent crnogorske vladarske obitelji na Cetinju u 19. stoljeću bio sjajan okvir mladoj dramskoj spisateljici Maji Todorović (1990.)  za povjesno-sociološku dramu „Šćeri moja“ u režiji i adaptaciji Ane Vukotić (1977.) i izvedbi Crnogorskog narodnog pozorišta, Podgorica (premijera 17.5.2016.) kojom su gostovali u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (16.6.2017.).

Autentični likovi, crnogorski vladar Nikola I. Petrović Njegoš (1841.-1921., knjaz 1860-1910., kralj 1910.-1918.) i njegova supruga Milena imali su 12(!) djece, od kojih je  najstarija, kći Zorka (1864.-1890.) od djetinjstva pokazivala snažnu volju i sklonost vladanju. No, njezin ju je otac uvjeravao da „nije za ženu da vlada i nije red“, te je čekao da njegova strpljiva supruga napokon rodi sina, nasljednika. Svjestan da mu je Zorka od sve djece najsposobnija (posebice nakon povratka iz Rusije sa školovanja) i da bi bila odličan/na  vladar/ica, zna da to ne može biti ("nije kome  je namijenjeno nego što je suđeno“), iako mu ona neprestance spominje englesku kraljicu (neobično da spisateljica nije uplela neosporno najsposobniju vladaricu svih vremena Mariju Tereziju, ali to je vjerojatno zbog ondašnjih poltičkih prilika).

Iako su kumstvom Petrovići bili povezani sa srpskom dinastijom Obrenović, Zorka se inatljivo udaje za znatno starijeg Petra  Karađorđevića (1844.-1921.) s nakanom da ga učini kraljem (što je u trenutku njezine udaje 1883. izgledalo sasvim nemoguće), kako aktivnostima tako i rađanjem (u kratkom braku rođeno je petero djece). Ubojstvom Aleksandra Obrenovića 1903., na srpsko  prijestolje sjeda Petar I. Karađorđević koji vlada od 1903.-1921. (kralj Srbije 1903.-1918., SHS 1918.-1921.), a nasljeđuje ga sin Aleksandar (1888.-1934.). Iako nije dočekala, Zorka je bila duboko uvjerena da će njezin suprug postati srpskim kraljem („Biće kralj“) te će ona kao kraljica imati mogućnosti provoditi svoje ideje (u razgovoru sa svećenikom ona pita:“Ako smo pred Bogom svi jednaki, zašto nismo jednaki jedni pred drugim“).

Kao što u kazališnoj knjižici navodi autorica: “Iako su junaci drame „Šćeri moja...“ istorijske ličnosti, ovo nije istorijska drama. Istorijska građa je samo polazišna tačka za bavljenje aktuelnim temama, a to je prije svega pitanje položaja žene i odnosa prema ženskom djetetu. Drama ne sudi, ne traži krivce i ne daje odgovore, već postavlja pitanja. Ona nije nikakav feministički pamflet, a moja želja, kao pisca je bila da njom podstaknem i žene i muškarce na razmišljanje i na preispitivanje odnosa prema ženskom polu, prije svega ženskoj djeci.“

Kada Zorka predbacuje ocu da su se svi jako veselili rođenju sina, ali ne i rođenju njezinih sestara, otac ju pokušava razuvjeriti, na što mu ona odgovara: „Svi su se veselili, samo malo tiše“. Iako nježan otac, posebice prema Zorki, Nikola Petrović je prije svega vladar i čini ono što nalažu tradicija, zakoni i očekivanje njegovog naroda – isključivo muškarac može biti vladar, gospodar. Kada shvaća da Zorka umire, pita ju „Tko će mi se, moja Zorka, u politiku miješati?“, da bi je zauvijek pozdravio sa „Spavaj šćeri moja, sine moj“.

U minimalističkoj efektnoj scenografiji Aleksandra Vukotića (tamno crveno platno u pozadini odlično dočarava dvor Petrovića, jednostavan naslonjač prijestolje, a čudno oblikovan konj junačko ozračje ) i neobičnim, ali znakovitim kostimima (Leo Kulaš; Zorkina crna haljina je možda malo frivolna) odvija se drama veća od političkih problema: sukob oca i kćeri, zastarjele i suvremene koncepcije života, ljubavi i dužnosti.

Izvanredni Mirko Vlahović kao knjaz Nikola Petrović (za tu je ulogu nagrađen) sjajno interpretira  isprepletenost očinske ljubavi  i vladarske dužnosti, zdvajajući zbog raskoraka između razumnih postupaka i tradicionalnih obaveza. Njegova sigurnost pred suradnicima polako se koleba u razgovorima s racionalnom Zorkom i pretvara se u očaj zbog njezine smrti.

Pravi suparnik/suputnik Vlahoviću je mlada Vanja Jovićević (studentica glume na FDU, Cetinje) kao Zorka (također nagrađena) izvanredno dočaravajući razvoj od svojeglave djevojčice do mlade samosvjesne žene, koja ima mišljenje o važnim stvarima, ne bojeći ga se izreći, čak i kada nailazi na zgražanje uvaženih dvorskih savjetnika. Izražajne crte lica, svježina nastupa, cjelokupni „gard“ i odlična artikulacija čini ovu mladu glumicu doista velikom nadom crnogorskog kazališta (nadam se i šire).

Cjelovitosti dojma ove obiteljsko-povijesne priče ne bi bilo bez ostalih protagonista poput smirene Varje Đukić (supruge Milene, nedavno gostovala sa cetinjskim kazalištem), Danila Čelebića, Miše Obradovića, Slavka Kalezića, Slobodana Marunovića, Stevana Radusinovića, Gorana Vujovića, Zorana Vujovića (također gostovao u cetinjskoj predstavi „Dokle pogled seže“) i Dušana Kovačevića.

Zadnja gostovanja crnogorskih kazališta (Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju i  Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica) u zagrebačkom kazalištima pokazala su da se radi o zanimljivim predstavama i izvrsnim  ansamblima, te da su itekako dobrodošli.