Najvažniji događaj početka, a možda i cijele sezone u kazalištu za djecu i mlade bio je ciklus predstava i razgovora o tabu temama „Bolje da o tome (ne) razgovaramo“ u organizaciji Teatra Poco Loco. U razgovorima nakon predstava pokolokice su pet dana na okruglim stolovima okupljale kazalištarce i kritičare, profesore i pedagoge te stručnjake za pojedine tabue i „tabue" pred poprilično popunjenim gledalištem i uz live stream za sve koje to zanima, a nisu u susjedstvu.
Svedemo li ovaj silno važan mini-festival na samu srž, možemo zaključiti da je jedan od glavnih kamena spoticanja u razvoju kazališta za djecu i mlade odnos između pedagoga i profesora s jedne strane i samih kazališta s druge (već činjenica da ih spominjem kao različite strane ukazuje na rascjep koji treba što prije pokrpati). A ključni je problem tog odnosa izostanak kontinuiranog i funkcionalnog dijaloga.
Uostalom, mogu se kazalištarci truditi, pokretati razgovore, a profesori klimati glavama, no na kraju će u pravilu pretegnuti uvijek isti čimbenici: prvo, u kurikulumu stoji tek jedan, možda dva posjeta kazalištu po polugodištu; drugo, najlakše je te usamljene posjete povezati s gradivom, odnosno igrati na ziher i uhvatiti neku lektiru; treće i najveće, strah od roditelja koji su se infiltrirali u sve pore dječjeg obrazovanja, brundajući na sve i sva, glasno se ne slažući ni sa čime, prijeteći i pokazujući mišiće (a kad se kreće mišićem na znanje i obrazovanje, zna se kamo se stiže).
Kad smo kod straha od roditelja, prije nekoliko mjeseci sam svjedočio poprilično neugodnom verbalnom napadu knjižničara na zaposlenicu jednog od zagrebačkih kazališta za djecu i mlade, inače ponajbolju poznavateljicu tog izraza u Hrvatskoj. Napad je izazvala navodno pretjerano slobodna scena u predstavi na koju je knjižničar doveo sedme razrede (na kraju je ljutito i rezolutno zaključio da ovo nikako nije za sedme, već za osme razrede! Do pobjede, makar i pirove, pod svaku cijenu), a glavni razlog, koji je iznova ponavljao, bio je – što će njemu roditelji reći!?! U stvarnosti, podalje strahova u kojima su velike oči i oštri jezici, sporna scena nije bila ništa drugo, nego diskretan i humorom omotan prijenos lektirnih rečenica u kazališnu igru.
Vratimo se mi onim trima čimbenicima. Kad se zbroje 1, 2 i 3, u našoj se matematici ne dobije šest, nego nula s figom u džepu. Naime, dok su u susjedstvu škole moga mališana hrabre, važne i odvažne članice Teatra Poco Loco iz svojih nesigurnih (i) nezavisnih pozicija udarale po tabuima, trudeći se uspostaviti dijalog, učiteljice su mog dečeca i ostale prvašiće na prvi školski izlet odvele u Zagrebačko kazalište lutaka na Ježevu kućicu. Ovako na prvu, nemam im kaj zameriti. Ježeva kućica je lektira i klasik žanra, a ZKL je kazalište koje se hvali 98-postotnom (ili tako nekom) popunjenošću.
No Ježeva kućica je prastara i prašnjava predstava iz 2009. godine, u kojoj se Božidar Violić, taj veliki redatelj za velike, nije nimalo prilagodio malenim gledateljima i mediju koji nije poznavao. Rezultat je predstava koja je i te premijerne 2009. godine bila zastarjela, a uz to ispunjena rješenjima kojima zaista nije mjesto u kazalištu za djecu.
U isto vrijeme ZKL je kazalište koje već godinama tapka na mjestu i ispada iz bilo kakvog ozbiljnijeg razgovora o lutkarstvu u Hrvatskoj danas. Uostalom jedino se i može hvaliti posjećenošću jer gostovanja ili, nedajbože, nagrada na festivalima taj „lutkarski HNK“, kako si vole tepati, u posljednjih o ho ho godina nema. Jedini festival na kojemu je redoviti gost je SLUK i to samo zbog pritiska ravnateljice i nekadašnjeg pravila direktnog upada pet velikih lutkarskih kazališta, koje još odjekuje u glavama lutkara. Ista ta ravnateljica posljednjih nekoliko godina drži i Hrvatski centar UNIMA u svom zadnjem džepu pa si dopušta brojne donedavno nezamislive eskapade, poput pomicanja termina SLUK-a zbog premijere u svom kazalištu. A jedino što ZKL već godinama demonstrira na SLUK-u jesu profesionalne i lutkarske dubine u koje tone. Ove je godine, tako, došao s predstavom Postolar i vrag koja po pravilu ne bi niti smjela biti u konkurenciji jer je… prastara, no fura se na obnovu, pa neka joj. Mogao bih ja o ZKL-u još nadugačko i naširoko, no ono to ne zaslužuje pa zasad dosta. Uglavnom, to i takvo kazalište, ta i takva predstava izabrani su za prvi susret prvoškolaca s kazalištem. I onda se pitamo gdje nam gledatelji nestanu čim prestanu biti vođeni u kazalište.
Predstava je jedan od prvih susreta djeteta s umjetničkim djelom. Samim time kazalište za djecu ima časnu, ali i silno važnu dužnost postaviti estetsku letvicu, usmjeriti djecu prema umjetnosti ili od nje. Danas, u 2023. godini, profesori i pedagozi moraju imati svijest o tome da odlazak u kazalište nije tek par sati van učionice, već da ima težinu. Ima važnost. To je doživljaj kojeg će se djeca još dugo sjećati ili će ga u trenu zaboraviti. Odlazak u ZKL je trenutni zaborav.
Da ne pričam uprazno, navodim razgovor s vlastitim sinom nakon škole (snimljen, tako da svakom skeptiku mogu poslati audio zapis):
Otac: Kakva je bila predstava?
Sin: Bus nije došao! (...) Pa je onda došao, hehehe. Čekali smo ga pola sata!
Otac: Predstava, predstava, kakva je bila predstava?
Sin: Tak-tak. Pjesme su bile grozne. Nisu ih ni pjevali uživo. I još su im virile glave i leđa iza onog zida...
Otac: ... paravana, sinko, paravana. Naučit ćeš, ne brini...
Sin: ... ali nije dugo trajala, to je bilo dobro.
Znam kako većina ZKL-ovih glumaca glumi i nije me iznenadio izvedbeni šlamperaj pa ga ni ne uzimam kao neku kvalitativnu činjenicu. Uostalom, možda je djetence sjedilo u nekom višem redu pa mu animatorova glava nije mogla pobjeći. No činjenica da je to jedna od dvije stvari koje je istaknuo pokazuje da mu predstava nije ponudila ništa drugo za što bi se zakačio. Da rezimiramo, bila je to dosadna i prazna dramska predstava s lutkama koje su se slučajno našle u rukama glumaca. A lutkarstvo danas ima toliko mogućnosti i alata da drži i djecu i odrasle u čudu i bez daha od početka do kraja.
Kako god, najvažnije sjećanje na prvi školski posjet kazalištu bio je na bus koji je kasnio. Mom sinu ovo nije bila prva predstava, pogledao ih je više od svojih, a i ponekih mojih vršnjaka, pa ga neće odbiti od kazališta, ali nekima je bila prva. Nakon koje su, lako moguće, prekrižili kazalište kao nešto staro, ofucano i… dosadno.
Dakle, dok pokolokice svoje vrijeme izvan scene provode organizirajući okrugle stolove i stručnjake, a na sceni razbijaju „tabue“ nježnim ljubavnim osjećajima dviju djevojčica u predstavi I Cyrano i djevojčica, boreći se za svaku izvedbu i prodanu kartu, ZKL-ovci na finoj i sigurnoj plaći strše iznad paravana i ne pjevaju jer je to „politika kazališta“ (o la la!), a razredi učenika, ničim izazvani, stižu im u rijekama. U tom nerazmjeru kvalitete i kvantitete, grad preobilno financira ZKL, dok Poco Locu i ostalim nezavisnima baca zrnca. A profesori bez puno razmišljanja igraju na sigurno, da se ne bi zamjerili... roditeljima. A što s djecom? Koga briga za djecu.
I na kraju, da tekst ne ispadne kao tek brundanje uprazno, mislim da je pravo vrijeme da se organiziraju showcaseovi na kojima će sva – i velika i mala, i institucionalna i nezavisna – kazališta koja žele organizirane vrtićke i školske posjete, igrati svoje predstave pred profesorima i pedagozima, a oni će potom direktno, bez dogovora ispod klupe i figa u džepovima, izabirati ono najbolje. Ne za sebe, ne za roditelje, niti za pojedine institucije, nego za djecu i mlade. Jer upravo djeca i mladi moraju biti najvažniji u vlastitom školovanju i u vlastitom kazalištu.