SJEĆANJE NA VEDRANU VALČIĆ (1964.-2022.)
„Vedrana je bila stup Kazališta lutaka Zadar – znala je sve što se događalo, što se događa i što bi se moglo dogoditi u njemu“
Prije nekoliko dana prerano nas je napustila Vedrana Valčić bez koje je nemoguće zamisliti posljednja tri desetljeća Kazališta lutaka Zadar. U nastavku donosimo sjećanje na Vedranu iz pera njene bliske suradnice i prijateljice, povjesničarke i teoretičarke zadarskog lutkarstva, Teodore Vigato
Objavljeno: 5.27.2022 12:25:40 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Teodora Vigato
Vedrana Valčić u Stockholmu / KL Zadar

 

Dana 21. svibnja 2022. napustila nas je Vedrana Valčić s kojom je završilo jedno razdoblje Kazališta lutaka Zadar. Rođena je u Puli 1964. gdje je završila osnovnu i glazbenu školu, a srednju školu završila je u Zadru. Diplomirala je na  Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1987., a postdiplomski studij upisala je na Sveučilištu u Zadru. Radila je u Udruženju likovnih i primijenjenih umjetnosti u Zagrebu kao operativni organizator međunarodnih izložbi te je pet godina radila kao pomoćnik voditelja galerije Karas. U Zadru je bila voditeljica na radiju, a od 1993. zaposlena je u Kazalištu lutaka Zadar. Bila je koordinatorica projekta suradnje kulturnih institucija pod nazivom Tragovi-izgubljena sjećanja, autorice Marije Šarić Ban. Uredila je dvije knjige autorice Teodore Vigato: Svi zadarski ginjoli, prilozi za povijest Kazališta lutaka Zadar (2011.) i Mile Gatara i zadarsko lutkarstvo (2015.). Napisala je desetak stručnih radova u kojima problematizira lutkarske teme. Zajedno s Teodorom Vigato napisala je knjigu Poetski putevi zadarskog lutkarstva (2018.).

Ove šture biografske podatke možete naći u još neobjavljenoj knjizi Zadarsko lutkarstvo za 21. stoljeće na kojoj je svesrdno surađivala. Međutim, Vedrana je bilo mnogo više od toga. Bila je stup Kazališta lutaka Zadar. Znala je sve što je događa u Kući, kako je ona znala reći, što se događalo i što bi se moglo dogoditi. Kada se dolazilo u Kazalište, i glumci i tehnika i svi gosti, najprije se svraćalo kod Vedrane. Kada je teorijska razmišljanja o lutkarstvu trebalo konkretizirati primjerima iz odigranih predstava, Vedrana je to vrlo vješto određivala.

Došla je raditi u Kazalište lutaka Zadar u doba Domovinskog rata, u razdolje povijesti zadarskog lutkarstva koje smo nazvali pospaljetkovo i poststojakovićevo, kad su se igrale najveće predstave i kada je zadarsko lutkarstvo bilo na vrhuncu. Bile su to velike predstave za odrasle koje su se igrale u „velikom kazalištu“ jer su Jazine postale pretijesne. Radila je u propagandi, a cijelu upravu je činila trojka Mare, Dolores i Vedrana. Svraćali su tu i ravnatelji koji su se smjenjivali, ali one su ostajale svaka sa svojim šarmom. Danas ih u tim prostorima ima puno više. Sve se promijenilo, pa i predstave, za koje neki novi glumci dobivaju nagrade.

S jedne strane, hvalili su se zadarski lutkari predstavama za prezentaciju zadarskog lutkarstva, ali Vedrana je prodavala svoju Crvenkapicu i Tri praščića ili „kapicu i prasce“, kako je znala reći. Te dvije predstave je zatekla i ispratila jer su one još uvijek žive i čine repertoar Kazališta lutaka Zadar, a one „velike“ su se pogubile u svojoj veličini.  Uvijek je govorila kako naslov prodaje predstave, iako su se u ovim predstavama „potrefili“ naslov i dobra svevremenska predstava. O tom fenomenu smo često znali raspravljati, a ona je uvijek bezuspješno pokušala odgovoriti na pitanje što dobru lutkarsku predstavu čini dugovječnom.

Govoreći o Vedrani možemo predstaviti tridesetogodišnji rad jednog kazališta. Koliko se samo poetika ukrstilo u jednom kazalištu koje nema svojeg kućnog redatelja. Svaku predstavu je intimno proživjela, svaki njezin neuspjeh ili uspjeh, svaku dobro, ali i loše odigranu predstavu, i sve je to pohranila u svoju memoriju kako bi u određenom trenutku, kada bude potrebno sve to mogla izvaditi. Duboko je proživljavala sve redatelje koji su postavljali predstave u Zadru od Sunnya Sunninskyog preko Carića, Raponje, Mužića, Ferenčine, Svibena, Tamare Kučinović, Renea Medvešeka do Petra Vujačića i Ane Prolić, i dobro je znala kako koji radi i koliko se od kojeg može očekivati. U razgovoru je bilo potrebno spomenuti samo poneki detalj da bi ona rekonstruirala čitavu predstavu i iznijela sve podatke o njoj. Ako se odmah nije mogla sjetiti, znala je gdje može naći sve podatke o pojedinom redatelju, dramaturgu, glumcu, što je sve radio ili koje je nagrade dobio.

Sjećam se našeg prvog susreta kada sam je zamolila mogu li istraživati kazalište. Vrlo srdačno ponudila mi je suradnju iz koje su nastali najprije mnogi moji, njeni i zajednički radovi, a potom i knjige koje nikako ne bi mogle nastati bez njezine pomoći. Najprije smo istraživale „staru“ i „novu“ lutkarsku školu, odnosno relaciju Mile Gatara i Luko Paljetak. I nekako smo zaokružile prvih trideset godina Kazališta na tim različitim lutkarskim školama. Pripremala mi je novinske članke o predstavama koje su igrane pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih. Dugo smo znale piti kavu u Illya i razgovarati o lutkarstvu. Nakon tih razgovora ja bih obavezno sjedala za stol i pisala ono što bi mi Vedrana kazala. Pomogla mi je rekonstruirati lutkarski život u Zadru od osnutka do njezinog doba, a onda smo nekako zajedno živjele zadarsko lutkarstvo. Oživjele smo početke lutkarstva u Zadru koje se vezivalo za redateljske postupke Mile Gatare. U tom radu nam je mnogo pomogao recenzent Živko Nižić kako bi što bolje novinske članke, jedinu literaturu, pretočili u tekst. Knjigu Poetski putevi zadarskog lutkarstva pisale smo zajedno. Nastala je kao rezultat dugih razgovora o lirskom, epskom, dramskom pristupu lutkarskom izrazu. Svaku predstavu smo dobro prokomentirale prije nego bismo je smjestile u neki od principa.

Jako je voljela vizualni dio predstave i ljubomorno je čuvala plakate i slike svih predstava. Posebno je voljela plakate o kojima je pisala u više navrata i jedan od radova je tiskan u zborniku Lutka je sve, sve je lutka (2018.). U svim našim knjigama dominiraju fotografije predstava i plakata koje je ona uredila, kao i u najnovijoj još neobjavljenoj knjizi Zadarsko lutkarstvo za 21. stoljeća  i monografiji nedavno preminulom Zlatku Košti San putujućeg glumca. Naslov je Vedrana predložila prema jednoj Koštinoj monolutkarskoj predstavi u koju je igrao.

Vedrane ima još puno! O njoj bi posebno mogli pisati glumci koje je štitila kad god je mogla, posebno tehnika u Kazalištu s kojom je gajila poseban odnos. Svatko je o njoj imao svoje priče, a moja je samo djelić njenog života koji smo provele onako neopterećeno, usput stvarajući pisanu povijest Kazališta lutaka Zadar. Vedrana je živjela sadašnjost Kazališta, a meni je pomagala da je pretvorimo u pisanu povijest.

Svaki svoj rad najprije bih poslala Vedrani da prosudi, a sada nemam kome poslati ovo što sam napisala kao sjećanje na nju!

Teodora Vigato