2. MEDITERANEO: TEATRO GIOCO VITA, „DAMA IZ PORTO PIMA“
2.7.2019. 13:34:28h
Emocijama omotana igra svjetlom i sjenom, tijelom i scenom
Drugi mediteranski lutkarski festival Mediteraneo otvorila je odlična predstava 'Dama iz Porto Pima', reprezentativni primjer suvremenog teatra sjena koji predvidljivost njegove plošnosti pretače u emocijom i sjetom nabijenu pa potom usitnjenu igru svjetla i sjene, tijela i scene, stvarnosti i mašte
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
"Dama iz Porto Pima" / Promo, Mediteraneo

Prije godinu dana Kazalište lutaka Zadar pokrenulo je međunarodni lutkarski festival Mediteraneo (o prvom Mediteraneu čitajte ovdje) oblikovan od tek nekoliko predstava iz zemalja Mediterana u ritmu jedna izvedba dnevno s početkom u 21:30 sati, taman između plaže i večernjeg izlaska. Riječ je uglavnom o komornim predstavama koje se svježim i suvremenim izrazom okreću ponajviše odraslim publikama. Sama koncepcija čini se idealnom za zadarski početak srpnja i privlačenje domaćih gledatelja i turista željnih kulturne zabave. Iako festivalu zasad nedostaje vidljivost koja bi ozbiljnije usmjerila silnice kulturnog turizma prema njemu, siguran sam da će uz kvalitetan program i jaču promociju doći i do toga.

Kad smo kod kvalitete, drugi Mediteraneo otvorila je odlična predstava Fabrizija Montecchija. Ovaj veliki majstor sjena u talijanskom je Teatru Gioco Vita (r)evolucionarizirao tradicionalni teatar sjena, razbivši njegovu monolitnu plošnost na veći broj počesto lelujavih platna i planova, oživivši svjetlo te dinamiziravši susret prednjeg i zadnjeg plana kao i glumca i sjene. Ti pomaci omogućili su teatru sjena da se od tek prostora igre prometne u važnog dramaturškog pokretača radnje i metafore, odnosno da pasivnost smrznutog ekrana zamijeni aktivnošću graditelja igre. Svi ovi elementi, uz još poneke, pronašli su svoje mjesto u predstavi „Dama iz Porto Pima“ Teatra Gioco Vita, omogućivši odličnom izvođaču Tizianu Ferrariju da nas lakoćom usiše u emocijom i sjetom nabijenu priču.

Dama iz Porto Pima“ kratka je priča Antonija Tabucchija (scensku prilagodbu potpisuju  Tiziano Ferrari i Fabrizio Montecchi) o strastvenoj mladenačkoj zaljubljenosti i opčinjenosti koja, našavši se pred zidom, isklizne u tragediju. Na početku predstave pripovjedač se ispričava zbog subjektivne interpretacije događaja uvjetovane udarcima vremena i nepouzdanošću sjećanja. Ta naizgled usputna crtica koja uglavnom ne predstavlja ništa više od alibija za odmak od hladne objektivnosti prema znatno slobodnijoj mašti, u predstavi je postala jedan od ključeva igre. Naime, Montecchi ju je iskoristio kao opravdanje za igru između realnosti (glumac) i mašte (sjene). Činio je to efektnim pomacima izvora svjetla koji su, primjerice, glumca, zrelog muškarca sa šeširom, pretvarali u sjenu dječačića s okruglom kapicom, potom vrlo zgodnom igrom ruke i gitare koja u svijetu sjena postaje nježno milovanje ženskog tijela kao i grubim pomicanjem drvene lutke koje se na platnu pretvara u strastvenu seksualnu igru. Dodamo li toj suptilnoj komunikaciji glumca i platna smještanje sjene naslovne dame isključivo unutar junakove sjene, dobili smo gotovo u potpunosti poljuljano povjerenje gledatelja u stvarnost priče, čime se ona sama, istinita ili ne (više to uopće nije važno), uvukla u prostor dvostruke scenske iluzije koji je, zahvaljujući osobinama teatra sjena, postao prostor udvostručene emocije i sjete.

Ključnu ulogu u uslojavanju scenske stvarnosti odigralo je svjetlo (Davide Rigodanza) koje je oživljavalo statične lutke, smještalo sjenu u sjenu, stvaralo dinamiku i nemir svjetleći kroz valovitu vodu ili zrnca pijeska, osvjetljavajući likove iz donje ili gornje perspektive, izbliza ili daljine te šireći i sužavajući kadar.

U toj dinamičnoj i zahtjevnoj igri s platnima, lutkama, svjetlom i vlastitim tijelom odlično se snašao Tiziano Ferrari, gradeći promjene nevjerojatnom lakoćom animiranja prostora, paralelno elegantno razvijajući pripovjedački okvir priče. U toj silnoj lakoći igre pomogao mu je efektan i maksimalno simplificiran tehnološki sloj predstave, oblikovan od tek nekoliko lako pokretnih izvora svjetla i pažljivo odabranih i vizualno vrlo zanimljivih krutih lutaka i rekvizita (Nicoletta Garioni). Sa sjenovitom emocijom odlično se nadopunjavala zavodljiva i tugaljiva fado glazba (Alessandro Nidi) koja je fino održavala i gradirala, a na mjestima i vodila emociju predstave do kulminativnog kraja.

Zaključno, „Dama iz Porto Pima“ reprezentativni je primjer suvremenog teatra sjena koji predvidljivost njegove plošnosti pretače u emocijom i sjetom nabijenu pa potom usitnjenu igru svjetla i sjene, tijela i scene, stvarnosti i mašte.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved