Riječ „mediterraneo“ prevedena s talijanskog jezika znači Mediteran odnosno Sredozemno more (tako krasno zvuči riječ Sredozemlje, mada se radi o zemljama oko spomenutog mora), dok ta riječ napisana slično: mediteraneo (preciznije Mediteraneo) podsjeća na nešto vezano uz meditearan, a  predstavlja naziv novog festivala u Zadru: Mediteranskog lutkarskog festivala (uz napomenu da je riječ o lutkarskim minijaturama za odrasle; ponešto o festivalu saznajte i ovdje) u organizaciji Kazališta lutaka Zadar.

Prvi Mediteraneo trajao je od 1.- 4.7. 2018.  i svake je večeri odigrana po jedna predstava na drugoj gradskoj adresi i to redom: iz Slovenije (Lutkovno gledališče Ljubljana) u Atriju Kneževe palače, Španjolske (El patio tetaro, iz grada Logrono, La Rioja) u Kazalištu lutaka Zadar, Izraela (Svironi Theatre Company, Tel Aviv/Pariz) u baru „Atrij“ i iz Francuske (Theatre de la Massue, Nice) u crkvi sveti Dominik.

Organizatorica Festivala i selektorica predstava bila je ravnateljica KLZ  Iris Pavić Tumpa, koja je pomalo oprezno nazvala ovo prvo izdanje lutkarskih predstava za odrasle „pilot projektom“ pa iako je mislila na ogledni uzorak, poigrat ću se pojmom „pilot“ (avijatičar, zrakoplovac) pa podsjetiti da istinski piloti nikada ne pogibaju – oni odlaze u legendu.Ono što treba posebno naglasiti nije činjenica da se pojavio još jedan festival kazališta lutaka, nego da se promišlja o predstavama za odrasle kroz medij lutke, budući da svi lutkarske predstave u pravilu doživljavaju kao dječju razbibrigu (progovori li se u hrvatskim kazalištima lutaka o mračnim ili barem ozbiljnim životnim temama, učiteljice odbijaju suradnju – a kada vuk pojede nejaku djevojčicu i slabašnu staricu, to je baš jako zabavno, dapače uzor kako valja s ljudima iz susjedstva postupati!).

Iako su u prošlosti ravnatelji kazališta lutaka pokušavali uspostaviti večernju scenu ili potaknuti na stvaranje predstava za odrasle, to je uglavnom propadalo. Međutim izvan naših granica lutkari itekako njeguju predstave koje govore jezikom odraslih i nude odrasloj publici zanimljive teme (što se može uočiti i na završnim ispitima studenata na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, od nedavno Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku), a vidljivo je na međunarodnim festivalima. Teško je predvidjeti hoće li postojanje Mediteranea potaknuti kazališta lutaka, lutkarske skupine ili pojedince u našoj sredini da se okušaju u predstavama za odrasle, ali nepostojanje festivalskog izazova, svakako neće pokrenuti nove struje.

Predstava LGL-a „Negdje drugdje“ govori o djevojčici Mini (Ajda Toman) koja se, zbog ratnih uvjeta u vlastitoj zemlji, našla u novoj, stranoj i ne previše gostoljubivoj sredini... da bi se vremenom ipak ona navikla na novu okolinu i nova okolina na nju. Posebnost ove predstave jest interakcija glumice i videa (Erik Krkač) kao produžetka ljudske aktivnosti... no, kako je oduševljenje ovom predstavom već objelodanjeno (više ovdje), idemo na drugu večer...

Julian Saenz-Lopez i Izaskun Fernadez u predstavi „Rukom“ prikazuju život čovječuljka glinene glave (terakota) i tijela/udova oblikovanih njihovim rukama. Gledajući njihovu virtuoznu igru, sasvim zaboravljamo da se radi o prstima i  jasno prepoznajemo ruke i noge, a beskrajno tužan izraz njegova lica, upravo nas nagoni na iskrenu sućut: naime, čovječuljak se s različitim predmetima nalazi u „Trgovini rabljene robe“ (vjerojatno metafora svakodnevice odnosno života) i pokušava razbiti izlog kako bi izašao. Onda smišlja različite smicalice, između ostalog  svoju cijenu od 1 eura zamijeni cijenom od 20 eura, što je dakako posve nepromišljen potez, jer ga nitko ne kupuje, dakle ne iznosi iz trgovine. Je li to pogrešna procjena koju donosimo o sebi u životu? Kasnije on pokušava cijenom od 1 eura pridobiti kupca, svojeg spasioca – ali prilika je prošla.

Osim što se nastoji izbaviti iz izloga raznim doskočicama (koje su zbilja zabavne, iako znamo  da je poruka tužna), vremenom dobiva družicu (iz donjeg djela scene gdje se nalazi prostor naslovljen „Lončarstvo“) pa sada udruženim snagama pokušavaju izaći (neuspješno). Gledajući scene kojima se prikazuje njihovu ljubav (uz Edith Piaf i „Život u ružičastom“) mi ne vidimo dvije terakotne glavice i četiri ruke – pred sobom imamo dvoje ljudi koji se raduju i pate; ako shvatimo izraz anima kao duša, onda su oni itekako animirani! Niti nakon što je najavljena „Finalna rasprodaja“ našeg čovječuljka nitko nije htio... svi smo šmrcali, ali to je naša stvar!!!

Treću večer izvođačica i redateljica Michal Svironi izvela je predstavu (složili smo se da je to više bio performans) „Žena koja previše diše“ ispunjenu seksualnim asocijacijama, krcatu čokoladom (u izvođačici i oko nje) i, po mojem sudu, ispunjenu banalnim scenama i nedovoljno dramaturški profiliranu (ukratko, ne znam što nam je dosta željela pokazati). Prema njezinim riječima, predstava je inspirirana ljubavnom pričom njezinih predaka (nakon desetljeća ljubavi djed smrtno obolijeva, a nakon njegove smrti baka počini samoubojstvo), ali mi taj podatak nimalo nije razmrsio obilje scena: od prozivanja publike, pijenja vina, pretrpavanja čokoladom (poticanje „hormona sreće“?) do pozivanja pojedinaca iz publike (muškaraca) kako bi u interaktivnoj igri dočarala erotsko ozračje (i ispunila rupu, ma što to trebalo značiti).

Pojam „rupe“ se neprestance povlači – od crtanja rupe na dlanu odabranog gledatelja, preko uvlačenja u rupu unutar šatora u obliku dojke i guranja u usta sve većeg broja prstiju do pojave antropomorfnog lika s – rupom. Koliko god mi sama Svironi nije bila poticajna niti njezine asocijacije zanimljive, toliko je slučajno odabran suigrač bio  fantastičan... radi se o mladom glumcu i lutkaru Dominiku Karakašiću (Kazalište lutaka Zadar). Ne samo da se odlično snašao u „škakljivim“ situacijama, već je vrlo vješto oblikovao tražene likove, reagirao pametno i duhovito (čak smo mislili da se s njom prethodno dogovorio), tako da je predstava bila podnošljiva uglavnom zahvaljujući njemu!

Posljednja predstava „Meridijan“ je u potpunosti autorsko djelo jer je Ezequiel Garcia-Romeu autor, redatelj, scenograf, animator i izvođač, a termin minijatura odnosi se na veličinu scene i figure te na trajanje predstave (tri minute) i broj gledatelja (jedan). Odabir desakralizirane crkve s njezinom, ipak, podsvjesnom mistikom, odlično se uklopio u priču koja je naoko vrlo jednostavna: jako, jako mali čovjek nešto piše (promtarač sjedi na neudobnoj stoličici  pred staklenim prozorom, nakon što je čekao u „predvorju“ da prethodni  posjetitelj odgleda priču) dok u nekom trenutku nad njega ne  dođe ruka (Božja ruka ili neka „viša sila“ koja nam poremeti život) koja sav njegov trud zbriše šakom pijeska. Je li to uzaludan trud svakoga od nas ili je sve povezano na neki čudan način, teško je definirati – svakako izuzetno male veličine i precizni pokreti izazivaju istovremeno sućut i nelagodu. Usput recimo da naziv kazališta u prijevodu znači   „Kazalište toljage (buzdovana)“ što možda ponešto govori o namjerama autora.

Četiri predstave u četiri večeri na četiri različita mjesta u staroj zadarskoj jezgri dobar je početak jedne zanimljive i prilično smione ideje. Dakako, možemo navijati da ovakvo razmišljanje postane blisko i onima izvan kazališta, da se nađu mediteranska kazališta (ma u redu su i druga) kojima je lutka medij za pripovjedanje odraslima i da Zadar postane prepoznatljiv  po nečemu što nitko drugi u susjedstvu nema (kao na primjer Stomoricu).