LUDA KUĆA: B GLAD PRODUKCIJA, "WHO THE FU*K IS BIBA?"
8.3.2019. 4:58:34h
Inteligentno poigravanje stereotipima
Redatelj Boris Kovačević prepustio je glumce njihovom ritmu i postigao predstavu koja je uravnotežena, dobrog tempa i – oh divote – nije dosadna
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Who the fu*k is Biba?" / bgladprod.com

Pročitavši naslov nove predstave B Glad produkcije, takozvane  dramatične komedije  „Who the Fu*k is Biba?“ (14.2.2019., Ludilište Luda kuća, bivše zagrebačko kino „Mosor“) , pitala sam se „Why the Fu*k?“ nisu izabrali ime koje se može napisati bez zvjezdice, odnosno pročitati bez zadrške u javnim medijima. 

Dijalozi Igora Weidlicha u režiji Borisa Kovačevića i interpretaciji Petre Kurtela i Slavka Sobina došli su i do spomenute rečenice i tada je sve „sjelo na svoje mjesto“. Naime, Sara je Zagrepčanka („urbana, a ne premršava“, kako njezin suprug objašnjava svojoj obitelji) nesklona  prostakluku, no  u žaru diskusije o pretjeranom broju uzvanika na svadbi (i u duhu današnjeg razgovornog jezika, gdje se hrvatski prostači samo ako smo jako ljuti, a za ostalo se koriste engleski izrazi) ona poseže za „jačim“ izrazima.

Petra Kurtela iznimno suptilno oblikuje svoju protagonisticu koja se udaje za upečatljivog (umjereno ruralnog) Dalmatinca Antu, koji za razliku od očekivanog, ne inzistira na djeci… Ona fragilna i plavokosa, istovremeno je nježnost i odlučnost pa po cijenu razvoda odlučuje ne dozvoliti drugima da joj komandiraju i upropaste život. Slavko Sobin, onako tamnoput, crnokos i stamen, predstavlja arhetip mužjaka i zato je izuzetno pozitivno što se u njegovim rečenicama izmjenjuju blagost (neosporna ljubav prema Sari) i temperamentni ispadi (nikada nasilni, bravo Weidlich).

Predstava počinje i završava plesom (odličan posao Tihane Strmečki), a glazba (Trpimir Jerković) izvrsno naglašava i podvlači pojedine scene. Cijela se predstava sastoji od boravka para kod bračne savjetnice i događaja o kojima joj pričaju: od detalja sa svadbe do svega onoga što je dovelo do bračnog kraha. Budući da nema nikakvih dramatičnih događaja, ljudi ili preokreta, zapravo nema niti klimaksa – ništa se istinski kobno ne zbiva, ali nešto ne „štima“ (ona čuvena boljka duše: „Kada boli, a ništa ne boli“). Izuzetno je šarmantna scena kada Sara i Ante kao mala djeca prepričavaju svoje boravke na istoj svadbi (dakako, onda se nisu zaista poznavali).

Na sceni se u pozadini nalazi zvjezdano nebo, bočno su poslagani stolci koji se prigodno premještaju, a sa strane mikrofoni „za posebne situacije“. Glumci su odjeveni u jednostavnu svadbenu odjeću i malim preinakama (skidanjem  kaputa ili odijevanjem veste) dobivaju novu „odjevnu“ situaciju. Redatelj Boris Kovačević „prepustio“ je glumce njihovom ritmu i postigao predstavu koja je uravnotežena, dobrog tempa i – oh divote – nije dosadna. A što se desilo sa Sarom  i Antom? Dakle, oni su… ma, neću reći!

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved