KAZALIŠTE LUDA KUĆA: "NIŠTA LJUBAV, SAMO SEX"
17.1.2019. 7:54:56h
Slabosti izgubljene u osmijesima
'Ništa ljubav samo sex' ispunjava većinu zadataka koje je pred sebe postavio autorski tim – naslov koji ciljanu publiku kupuje na prvu pretočio se u predstavu koja tu istu publiku zavodi od prve, uz nadu da će se poneke dramaturške, redateljske i glumačke slabosti utopiti u valovima smijeha
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
"Ništa ljubav, samo sex" / Saša Zinaja

Napomena: kritika je izvorno objavljena 22. Studenog 2019. U Vijencu, br. 645

Kazalište Luda kuća jedino je i prvo nezavisno kazalište (ludilište) u Hrvatskoj s vlastitim prostorom (…) koje promovira programe domaćih i stranih autora, programske formate poput kabareta i burleske, predstave za djecu te stand up programe“, piše na mrežnim stranicama nedavno pokrenuta kazališta. U tu rečenicu upisani su koncept i dobar dio dosadašnjega repertoara – nesigurne nezavisne vode kazalište je odlučilo pretočiti u sigurnije tokove, usmjerivši se prema lakšim i komunikativnim komedijama koje bi, upakirane u spomenute formate, trebale biti dovoljan magnet za široku publiku.

Dosadašnje četiri premijere autorski i redateljski potpisuju osnivači Branko Đurić Đuro s jednim i Rene Bitorajac s tri projekta, dajući pečat prvim koracima kazališta te uspješno okupljajući svoju publiku, dosad raspršenu na razna mjesta, kazališta i projekte. Ipak, nadamo se da ta isključiva usmjerenost na osnivače neće potrajati jer će zatvoriti kazalište u tijesan krug sličnosti, odnosno istosti.

Pogledaju li se predstave sadržajno, uočava se smještanje radnje u kazališni, odnosno stvarnosni kontekst, i to u dvjema Bitorajčevim predstavama – „Idemo uživo“ i „Ništa ljubav, samo sex. U prvoj riječ je o širem kontekstu, a u drugoj, koja će biti u žarištu ove kritike, o vremenu uoči izlaska na scenu. Taj mini trend friško lude kuće u skladu je s trenutno aktualnim i modernim dokumentarizmom, koji je upisan u žanrovsku odrednicu predstave „Ništa ljubav, samo sex“, određene kao „dokumentarna komedija“. Istina, taj dokumentarizam na sceni djeluje poprilično nategnuto.

Mnogo preciznije predstavu definira sam naslov, koji u sebi okuplja sve vrline prvoloptaškog marketinga uz ključ predstave – riječ je o scenskim vicevima i epizodama koje se odigravaju u garderobi uoči izlaska na scenu, preplećući seks i komiku te bježeći od ljubavi i sadržajne dubine. Posljednje ne smatramo negativnom karakterizacijom, već usklađenošću s konceptom kazališta. Naime, ako recept uspije, rezultirat će onim čemu Luda kuća teži – svakodnevno punoj i nasmijanoj kući. Prije nego što nas potvrde ili demantiraju gledatelji, recimo da je po nama recept u najvećoj mjeri uspio.

Predstava nudi devedesetak uglavnom duhovitih minuta, koje se povremeno pretaču u vrlo uspjele i luckaste humorne lascivnosti. Istina, nije uspjela pobjeći od praznoga hoda te pokojeg pada u jeftine i samozadovoljne fore, a potkraj i zamora koncepta. Problemi se skrivaju i u nedovoljno promišljenu rasporedu epizoda u kojemu je prva sado-mazo scena više stvorila nelagodu, nego duhovitu provokaciju, kao i u kvalitativnoj neujednačenosti scena (poneka epizoda, poput Glupačice, bila je ispod samonametnute razine) te slabo zakrpanim praznim hodovima. Ujedno, sama ideja neformalnoga druženja glumica u garderobi nije dosljedno provedena, već se to privatno druženje unutar četiri zida vrlo brzo raspalo, odnosno pretočilo u izvođenje za publiku. Bez obzira na navedene i još neke zamjerke, lica gledatelja daleko su više krasili osmijesi od zijeva ili nelagodna crvenila, a ključni su razlog tomu izvođačice koje su uglavnom napravile jako dobar posao.

Petra Dugandžić duhovitošću, brzinom u replikama, lakoćom prelaska iz lika u lik (u svakog upisujući sebe) te uspjelim (auto)ironičnim minijaturama nametnula se scenskoj igri. Oprečan pristup zauzela je Csilla Barath Bastaić, koja je zavodila iz pozadine, oblikujući nekoliko duhovitih likova i minijatura, a njezin „sitni, ali dinamitni glumački vez“ odlično se vidio u zadnjoj sceni, u kojoj se u pozadini diskretno i duhovito pijano klatila pod antičkim šljemom, naslonjena na koplje. Iskra Jirsak karakterno je najjasnije oblikovala svoj lik, epizodne likove gradeći naglašeno odmaknuto od njega, pokazavši time širinu glume, humora i zavodljivosti. Katarina Baban svoje je likove oblikovala uglavnom oko seksipila, najčešće tonući u stereotipnost, posebice u već spomenutoj epizodi o glupačici.

Kostimi Vedrane Rapić glumicama su olakšali transformacije, no uglavnom izvan scene, što je bilo u suprotnosti s garderobom kao mjestom radnje. Svjetlo Sandra Petrića pomalo je grubo, ali jasno gradilo prostore igre na sceni svedenoj na četiri stola za šminkanje.

Zaključno, „Ništa ljubav, samo sex“ ispunjava većinu zadataka koje je pred sebe postavio autorski tim – naslov koji ciljanu publiku kupuje na prvu pretočio se u predstavu koja tu istu publiku zavodi od prve. Uz nadu da će se poneke dramaturške, redateljske i glumačke slabosti utopiti u valovima smijeha.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved