Gostovanje „Kamernog teatra 55“ iz Sarajeva u zagrebačkom Dramskom kazalištu „Gavella“ (9.4.2018.) s predstavom „Mirna Bosna“ Borisa Lalića u režiji Saše Peševskog (4.3.2017.) svojevrsna je prethodnica izvedbi ove predstave na ovogodišnjim Marulićevim danima u Splitu.
Mladi sarajevski pisac Boris Lalić (nenalaziva godina rođenja, ali izgleda da mu je manje od trideset) u svojim je intervjuima (na nezaobilanom YouTubeu) prikazan kako svoje priče zapisuje penkalom (kemijskom olovkom) u bilježnicu (s crtama), sam ih izdaje (Elektro mačkica roto press) i osobno prodaje (na ulici, najradije ispred Akademije likovne umjetnosti po 10 konvertibilnih maraka). Pri tome vrlo razumno prikazuje svoje viđenje svakodnevne situacije i potrebu da kroz humorističko ozračje („ironija, ne satira“) opiše, podsjeti i upozori („malo da boli“) na život koji živi on i svi oko njega. A taj život, ma koliko bio vezan uz susjednu državu, živimo i mi, pa tako vrlo dobro razumijemo život obitelji Solić i Aleksić u Lalićevom dramskom prvijencu „Mirna Bosna“ (opisan kao bosanskohercegovačka komedija preživljavanja).
Izraz „mirna Bosna“ poštapalica je i na našem govornom području, a vrlo duhovito objašnjenje našla sam na portalu „Vukajlija – rečnik slenga“: „Izraz koji koristimo za opis dobre, povoljne situacije, bez problema. Nikada se ne koristi za stvarnu situaciju u Bosni, jer jednostavno nije tako.“
Ukratko, na rubu preživljavanja brat Rizo (Feđa Štukan) i sestra Šapka Solić (Vanesa Glođo) sa susjedima sestrom Aleksom (Gordana Boban) i njezinim hendikepiranim bratom Bokijem Aleksićem (Davor Golubović) odlučuju poduzeti nešto kako bi poboljšali svoje životne uvjete (da više ne moraju jesti kalju s pilećim vratovima i dodatkom kokošjih nožica). Budući da Rizo ne uspijeva naći zaposlenje, a o ostalima da i ne govorimo, odlučuju se za Rizov prijedlog da se upuste u preprodaju marihuane. Odlučno Šapkino protivljenje „kriminalnoj raboti“ napokon ustupa mjesto intenzivnoj distribuciji, ali poput Alekse i ona postaje izuzetno sumnjičava prema svakom slučajnom prolazniku (razveselila nas je rečenica o vremenu kada su „Fino, mirno, siromašno živjeli...“).
Poboljšanje financijske situacije očituje se u blagoj promjeni odjevnih kombinacija (kostimi i scena Adisa Vatreš –Selimović) i boljoj prehrani („kalje su se kurtalisali“, ali i dalje je prehrana monotona, danima pile s krumpirima – pa komentirajući riječima „šaraj malo“, Rizo naručuje ćevape s puno luka i kajmaka – domet malog, skromnog pojedinca!), no to su i dalje obični, u duši pošteni ljudi, koje je zla sreća (točnije pokvareni kreatori stvarnosti) gurnula u neočekivanom smjeru.
Duhovit tekst, ispunjen specifičnim i dragim nam „bosanskim“ humorom, uglavnom dopadljivo glumački interpretiran (mada povremeno slabo čujan i time nerazumljiv), nije baš najbolje režiran: nagli „mrakovi“ kao prijelazi između scena, predugi monolozi (posebice Bokija) i slaganje „štoseva“ snizuje dramsku tenziju, pa dvosatna predstava pred kraj postaje poprilično monotona. Međutim, čuj ti mene, međutim: zahvaljujući predstavi „Mirna Bosna“, dobila sam mali uvid u sarajevsku kazališnu scenu i otkrila jednog , čini mi se, sjajnog pisca – Borisa Lalića (odoh ja pred sarajevsku ALU).