DK GAVELLA: „SJEĆANJE ŠUME“
19.2.2018. 4:16:56h
Mudro pretakanje iz romana na scenu
'Sjećanje šume' uspješno je i promišljeno pretakanje lirskog romana u tek naizgled malu, poetičnu predstavu koja ispod svojih vela skriva brojna zgodna izvedbena i redateljska rješenja te svijest o društvu iz kojeg izviru junaci romana i o društvu kojemu se obraćaju
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Darko Milas i Filip Križan kao Otac i Dječak / Jasenko Rasol

Napomena: kritika je u nešto kraćem obliku izvorno objavljena 15. veljače 2018. u Vijencu, br. 625

Sjećanje šume  Damira Karakaša (tek) obujmom je malen roman koji na tih, fin i poetičan način gradi tematsko tkivo – odrastanje dječaka s bolesnim srcem u prostoru u kojemu je bolest božja greška i društvena smetnja. Već taj osnovni sukob, dječaka i (najbliže) okoline, pa potom i svi drugi koji izviru iz njega, oblikovan je lirskim omatanjem dramatičnosti u svakodnevicu koju tiho, ali uporno razbija okamenjeno nerazumijevanje. Diskretna atmosfera oblikuje glavni lik, priču i sukob naizgled malim i nebitnim događajima, fino gradeći složen odnos junaka i okoline do konačnoga pucanja.

Svim svojim elementima, od strukture i stila i debeloga lirskog vela Karakašev roman bliži je zbirki pjesama u prozi ili poetskom filmu nego kazališnoj predstavi. Upravo zato zanimalo nas je na koji će ga način prenijeti na kazališne daske autorice dramatizacije Nina Bajsić i Tamara Damjanović, ujedno redateljica. Odmah recimo da su to napravile vrlo pametno, stvorivši dovoljan odmak od romana da ga pretvore u potentan dramski materijal, a ne odbacujući pritom njegovu atmosferu ni poetičnost.

Dječakov ispovjedni monolog prenijele su u dramsku strukturu, neke likove odbacivši, druge, u romanu tek usputne poput Marine, obogativši, čime su otvorile prostor (usmjerenog) dijaloga, dok su dramatičnost pojačale izvukavši u prvi plan sukob oca i sina. Atmosferu 1970-ih godina prenijele su iz romana u prostor suvremenosti ubacivši u tkivo predstave (kritički) odnos prema fašizmu i ustašama, danas gotovo aktualniju temu nego tih godina. Iako bi dežurni kritik mogao negodovati zbog ponovnoga vraćanja fašistima i ustašama, stvarnost ga, nažalost, demantira, žudeći za opetovanim postavljanjem stvari na pravo mjesto.

Po pitanju poetskih veza s romanom, zadržale su metaforičan sloj s medvjedom-ubojicom, koji prijeti (u) šumi, poput bolesnoga srca u Dječaku. Također, preuzele su epizodnu strukturu, fino prelijevajući jednu sliku u drugu. Mogle su i žrtvovati koju epizodu, što bi skratilo malo predugu cjelinu, a ne bi joj štetilo. Atmosferičnost romana i događaja Tamara Damjanović režijski je odlično podcrtala pomaknuvši fokus s riječi na zvuk i tijelo, čime je predstava dobila na eteričnosti te punoći izraza i izvedbenom bogatstvu, dok je sukob istodobno bučio moćnije.

Auditivnost, stvarana u „radiofonskom kutu“ na sceni, gradila je priču sugestivnošću, primjerice kroz ritam bubnja koji je od početka predstave na fin, karakaševski način, podsjećao publiku i Dječaka na bolesno srce. S druge strane, tjelesnost igre i igrača, podcrtana odbacivanjem scenskih suvišnosti i rekvizita (likovi su sjekli drva bez sjekire, bacali kamena s ramena bez kamena…), zumirala je pozornost na same likove i njihove nutrine (animacija i oživljavanje nevidljivoga predmeta kreće iznutra). Te auditivne sugestije i tjelesne ekspresije, odnosno animacija prostora i govor zvuka, jako su dobro funkcionirale na sceni, potvrdivši da je izvedbeni čin mnogo jači i bogatiji kad je riječ tek jedan njegov aspekt, a ne okrunjena vladarica.

Filip Križan kao Dječak odlično je vodio predstavu, omatajući je cijelim tijekom oko sebe. Istodobno nije joj žrtvovao bogatstvo vlastitog lika, koje je gradio kroz unutarnji sukob između onoga što želi i što (ne) može, fizičke pokrete i akcije izvodeći u maksimalnom intenzitetu, na taj se način boreći s bolešću što tinja u njemu. Odličnoga partnera imao je u Darku Milasu, koji je u Oca upisao strašnu i gotovo opipljivu mržnju i nerazumijevanje, što dolazi u paketu s okrutnošću kamena na kojemu živi, no što ipak ne može dokraja okameniti emociju.

Ivana Bolanča vrlo je zgodno Majčin bunt u prostoru u kojemu majka nema nikakva prava pretočila u nekoliko točaka pucanja u kojima nije lupila šakom o stol, već je svoju bol, dovedenu do vrata ludila, pretočila u opetovanost, mahnito ponavljanje misli (poput „Zač mi to delaš!?!“...). Ana Kvrgić bila je simpatična i nešto blaža baka no u romanu, Tena Nemet Brankov kao Sestra napravila je koračić previše prema infantilnosti, kao što je i Amar Bukvić na trenutke bio jezično prenaglašen Pejo. Zato je Nenad Igora Kovača bio umjereniji, samim time i scenski uvjerljiviji. Anja Đurinović Rakočević nije donijela ništa novo u liku Marine, dok su Barbara Nola, Enes Vejzović i Janko Rakoš bili uglavnom uvjerljivi u nekoliko uloga.

Ogoljenu scenu Dinka Jeričević ispunila je drvenim stupovima i stablima vezanim o strop, na taj način stvorivši poetsku lelujavost prostora te usmjerivši poglede, stavove, odluke i alibije prema nebu. Marita Ćopo kostimima se naslonila na prostor (i vrijeme) radnje, dok je Zlatko Stolnik svjetlom uspješno popunio scenu i atmosferu. Uživo izvođena glazba (Katarina Ranković) i zvučni efekti (Nenad Kovačić) gradili su odličnu atmosferu i ritam (ubrzanog srca), tek su songovi na izvedbi 3. veljače 2018. bili koreografski (Nikolina Medak), a povremeno i pjevački neuvjerljivo izvedeni, na pola puta između dječje opuštenosti i glumačke mlakosti.

Bez obzira na tu i još pokoju manu, „Sjećanje šume uspješno je i promišljeno pretakanje lirskog romana u tek naizgled malu, poetičnu predstavu koja ispod svojih vela skriva brojna zgodna izvedbena i redateljska rješenja te svijest o društvu iz kojeg izviru junaci romana i o društvu kojemu se obraćaju.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved