Napomena: kritika je izvorno objavljena 30. ožujka 2017. u Vijencu, br. 602
Malena crvenokosa Zora, koja je u prijevodu Hane Medvešek postala Zora riđokosa, generacijama i generacijama njemačkih djevojčica i dječaka ukazuje na socijalne nepravde koje nas okružuju, a na koje često ne obraćamo pozornost. No Zora ne staje samo na upiranju prsta u nepravde, već, hrabra kakva jest, okuplja bandu jednako siromašnih i napuštenih dječaka i kreće u robinhudovske pohode, kradući od bogatih da bi prehranila siromašne, odnosno same sebe. U odvažne i očajne pothvate Zora i dečki kreću iz tvrđe Nehaj, gdje se skrivaju, spuštajući se u Senj i okolicu. Da, Zora riđokosa i njezina banda golobradih mali su senjski junaci, odnosno uskoci, kako sami sebe nazivaju. Legenda kaže da ih je njihov književni otac Kurt Held, autor romana "Crvenokosa Zora i njezina banda", upoznao u Senju te ih je davne 1941. pretočio u, kako će vrijeme pokazati, bezvremene junake.
Punih 76 godina nakon što je oživjela u knjizi, Zora se u kazalištu Trešnja premijerno predstavila domaćim gledateljima. Zašto je dosad nismo upoznali, iako je prevedena na osamnaest jezika i bila junakinja velikog broja filmova, serija i predstava, ne znamo. No znamo da je i nakon svih tih godina stigla u pravom trenutku, budući da su teme kojima se Zora i predstava bave aktualne i žive.
Nakon što dječaku Branku umre majka, preko noći ostaje sam i napušten od svih. Nakon što ga uhvate u krađi, Branko završava u pritvoru. Spašava ga hrabra Zora riđokosa, odvodeći ga u tvrđavu Nehaj, gdje sa svojom družinom pokušava preživjeti. Bez obzira na različitosti, sve članove bande povezuje činjenica da su ostali sami i odbačeni od društva. Poput moralne vertikale, Branko svoju novu družinu usmjeruje da krade isključivo od bogatih, što ih dovodi do prijateljstva sa siromašnim, no ponosnim ribarom Gorjanom. Druženje s Gorjanom radnju bogati novim socijalnim slojem – oduzimanjem mjesta lovišta i slobodne prodaje malim ribarima uime novo osmišljenih zadruga.
I dok pojam zadruga priziva neka djeci daleka vremena, nas je taj sustav lažnoga dobročinstva živo asocirao na bliske nam korporacije, posebice našu najveću korporaciju, koja unutarnju trulost i pokvarenost pokazuje upravo ovih dana velikim padom i raspadom. Vratimo li se Zori, aktualnost priče zaokružuje pitanje odnosa domaćeg stanovništva prema izbjeglicama. Junakinja predstave je, naime, u Senj izbjegla iz Albanije, što joj u očima Senjana nije plus, štoviše. Baš kao što i mi danas odbacujemo ni za što krive malene Sirijce i ostalu izbjeglu djecu.
Kako bi prvi put predstaviti "Zoru riđokosu" hrvatskim gledateljima, redatelj Rene Medvešek (intervju o predstavi pročitajte ovdje) i dramaturg i adaptator teksta Dubravko Mihanović dali su si u zadatak što vjernije dočarati samu priču. To su i uspjeli, čisto i jasno vodeći predstavu kroz nekoliko tematskih slojeva omotanih pripovjednim slojem, vješto ih preplećući. Cijelu su priču, logično, postavili iz dječje perspektive, socijalne i emocionalne muke junaka oblikujući živim i realnim, a svijet odraslih pomaknuvši u prostor karikature (kao prilično točnu presliku odraslog svijeta koji nas okružuje). Žrtvom čisto i jasno izložene priče postala je prepoznatljiva medvešekovska redateljska igra, koja je ovaj put previše utišana te smo dobili ozbiljniju predstavu no što smo priželjkivali. Šteta, jer je igra na mjestima prizivala pokoje dobro redateljsko rješenje kao lom i predah.
Zanimljivo je oblikovana scena Tanje Lacko (oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek), stvarana od ljestvi kao simbola težnje prema višem (upravo Zora i banda, kao predstavnici socijalnog dna, najviše su se uspinjali, pokazavši da se socijalne i humane visine često nalaze u opreci). Ljestve su unijele dodatnu dinamičnost u ionako razigranu scensku akciju i vrlo zgodno oblikovan pokret (Pravdan Devlahović), koji su cijelim tijekom bili u visokom ritmu. Razlog tomu leži i u dobro izabranim mladim glumcima koji su nosili igru.
Dubravka Lelas točno je oblikovala Zoru ozbiljnom, dječačkim pokretima i glasom prigušivši djevojčicu u njoj, da bi u završnici napravila duhovit obrat u smiješnu „ženstvenost“. Luka Bulović fino je prikazao mijene i sukobe u Branku, s jedne strane moralnoj vertikali družine, s druge djetetu razočaranu u društvo koje ga je odbacilo. Matija Čigir bio je ponovo scenski odličan, ovaj put kao ozbiljan i buntovan Đuro, Aleksandra Naumov bila je vrlo uvjerljiva kao dječak Nikola, a Paško Vukasović kao pomalo šeprtljav Pava. Tomislav Rališ i Radovan Ruždjak oblikovali su vrlo duhovite karikature ribara Gorjana te izuzetno smiješna i jezivo stvarna gradonačelnika Ivekovića, dok je Daria Knez Rukavina u paroni Karaman duhovito pokazala žensko lice zloće. Tvrtko Jurić uvjerljivo je u ribaru Radiću prikazao prevrtljivost maloga čovjeka, a Kruno Bakota oblikovao je duhovitu karikaturu žandara. Osim njih, u predstavi su glumili Karla Brbić, Ana Vučak, Sanja Hrenar, Jure Radnić, Silvio Mumelaš i Matija Antolić, skladno i energično oblikujući grupne pripovjedne scene i šećući iz uloge u ulogu.
Matija Antolić izabrao je dobru glazbu naslonjenu na klasiku, dok je pripovjedne dijelove diskretno glazbeno razigrao, a Barbara Bourek kostimima je stvorila autentičnu sredinu.
Zaključno, predstava "Zora riđokosa" predstavila je domaćoj publici lik male Zore glatko i glumački energično iznijevši bogato i aktualno sadržajno tkanje, no ostavivši nas uskraćene za redateljsku razigranost.