RENE MEDVEŠEK:
21.5.2017. 1:33:18h
"U radu za djecu valja uvijek iznova osluškivati dijete u sebi"
U ožujku je u Kazalištu Trešnja po prvi put na hrvatskim kazališnim daskama oživjela slavna njemačka dječja junakinja Crvenokosa Zora, u našem prijevodu Zora riđokosa, a nakon odgledane predstave popričali smo s redateljem koji je i zaslužan za njeno postavljanje, Reneom Medvešekom
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
REne Medvešek / Christoph Sebastian

Napomena: intervju je izvorno objavljen 30. ožujka 2017. u Vijencu, br. 602

U petak, 17. ožujka, zagrebačkoj i hrvatskoj publici premijerno se u kazalištu Trešnja predstavila "Zora riđokosa" (kritiku predstave pročitajte ovdje), junakinja slavnoga njemačkog romana "Crvenokosa Zora i njezina banda" Kurta Helda. Od prve objave, 1941, roman je u Njemačkoj doživio 35 izdanja, preveden je na osamnaest jezika, doživio je više ekranizacija i kazališnih postavljanja, a slavna djevojčica Zora nadahnula je mnoge, između ostalih navodno i Astrid Lindgren za lik Pipi Duge Čarape.

Hrvatska javnost, mala i velika, dosad još nije imala priliku upoznati Zoru i njezinu bandu, što posebno čudi ako dodamo da je riječ o samoprozvanim malim senjskim uskocima koji se skrivaju u tvrđavi Nehaj, a cijela je priča inspirirana stvarnim junacima. Naime, autor je prije Drugoga svjetskog rata boravio u Senju te je upoznao grupicu siromašne i napuštene djece organiziranu u „bandu“ koja je krala od bogatih kako bi preživjela. Budući da ih nije mogao povesti sa sobom u Švicarsku, gdje je tada živio, autor im je odlučio pomoći pretočivši ih u, kako je vrijeme pokazalo, besmrtne likove.

Roman je na scenu Trešnje postavio redatelj Rene Medvešek, s kojim smo popričali o liku Zore, aktualnosti fabule, kao i o neshvatljivom paradoksu da malu junakinju upoznajemo punih 76 godina nakon njezina književnog rođenja.

Usprkos brojnim poveznicama Zore i Hrvatske, malena je junakinja hrvatskim gledateljima i čitateljima nepoznata. Kako ste vi došli do teksta?

Tražeći naslov za suradnju s kazalištem Trešnja, neki dobar predložak za veliku ansambl-predstavu koji bi bio atraktivan za djecu, a i režijski izazovan, zavirio sam u repertoare kazališta za djecu njemačkoga govornog područja. Tamo sam naišao na nepoznat mi naslov "Die rote Zora und ihre Bande", zapitavši se što u naslovu znači riječ Zora. Kad se ispostavilo da je riječ o romanu napisanu još davne 1941, radnja kojega se u cijelosti odvija u Senju, a o kojemu mi u Hrvatskoj gotovo ništa ne znamo, shvatio sam da bi to mogao biti kraj moje potrage.

Kako objašnjavate naše nepoznavanje Zore i njezine družine?

Ne znam kako to objasniti... čak mislim da cijeli taj slučaj zavređuje ozbiljnu analizu ili studiju. Da se istraži kako je moguće da nas je Zora zaobilazila više od sedamdeset godina. Posebice jer je doživjela toliko izdanja, prevedena je na osamnaest jezika, po njezinim dogodovštinama snimljene su serija i film... u Francuskoj je naslovna glazba serije godinama bila hit. Dakle, Zora je poznata u mnogim kulturnim sredinama, samo se stjecajem okolnosti dogodilo da nije kod nas.

Dodatni je paradoks da je i na našim prostorima snimana jedna od serija o Zori.

Recimo to tako, da. Riječ je o njemačko-švicarsko-jugoslavenskoj koprodukciji snimanoj 1978. Zoru je igrala djevojčica iz Beograda.

Dio serije sniman je i u Senju.

Da, očigledno samo u Senju znaju za Zoru. Od prije nekoliko godina postoji i itinerar koji turiste upoznaje sa senjskim lokacijama na kojima je snimana serija. Kako je Zora u Njemačkoj veoma popularna, velik broj njemačke djece stiže u Senj upravo zbog nje. Nedavno sam doznao i da će ovo proljeće u Senju u suradnji s Maticom hrvatskom biti objavljen prvi hrvatski prijevod romana.

Prije toga i prije no što se okrenemo vašoj predstavi, jeste li pogledali možda koju Zoru u kazalištima njemačkoga govornog područja?

Nisam. Nisam imao prilike, a nisam zapravo ni film pogledao, samo sam preletio kroz njega. Nekako mi je draže kad se slike rađaju iz teksta i igre na probama...

Krenimo od teksta. Budući da je ovo premijerno predstavljanje romana hrvatskoj publici, koliko ste mu bili vjerni?

U prvom redu onoliko koliko mu je vjerna dramatizacija po kojoj smo radili. Budući da je roman odveć opsežan da bismo ga stigli prevoditi u cijelosti za predstavu, pronašao sam nekoliko dramatizacija, od kojih mi se jedna učinila primjerenom. To je dramatizacija Thomasa Birkmeira iz Kazališta mladih u Beču. Zatražili smo prava, preveli je i prilagodili našem prostoru i duhu.

Koliko je stara ta dramatizacija?

Desetak godina.

Pitao sam vas to jer su teme kojima se predstava bavi danas žive i aktualne.

Doista jesu. Sve su ključne teme prisutne i u izvorniku – socijalna nejednakost i nepravda, korumpiranost vlasti, na kraju krajeva i aktualno pitanje odnosa prema izbjeglicama. Sažimanjem romana u sat i pol predstave ta su pitanja još više došla do izražaja.

 

Dodatnu aktualnost predstava bi, vjerujem, dobila da ste pojam zadruge, koji se pojavljuje u radnji, a koji priziva neka prošla, djeci daleka vremena, zamijenili njima bliskijim pojmom korporacije. Posebice sad kad se najveća domaća korporacija pred našim očima ruši kao kula od karata.

Moram priznati da nisam o tome razmišljao. Budući da nismo osuvremenjivali Zoru, riječ poput korporacije nije nam ni padala na pamet. No i sama Zora čudi se paradoksalnoj situaciji u kojoj ribarska zadruga radi protiv ribara. Ime neke organizacije ne jamči njezino poštenje ni vjerodostojnost namjera. Tako se vrlo često u nekakvim udrugama kriju organizacije koje imaju svoje ciljeve ili specifične razloge postojanja, a koji odudaraju od njihova naziva. U ovom slučaju zadruga je ime iza kojega se krije trgovački inženjering uz pomoć kojega se ribarima nastoji oduzeti privatno vlasništvo ili uskratiti običajno pravo da se koriste nekom poštom. Takva „zadruga“ mamac je s namjerom da imenom i programom privuče ribare obećavajući im boljitak, a zapravo postoji sa svrhom da im otme lovišta.

Koliko je važno u kazalištima za djecu govoriti o socijalnim temama? Mnoga djeca nisu svjesna da njihove roditelje guše raznorazne korporacije i zadruge, kako god ih nazvali, kao i da na tek koračić od njih žive Zore i njihove družine, same i prepuštene sebi.

Mislim da je raznovrsnost tema o kojima predstava progovara neobično važna. Kazalište za djecu vrlo je ozbiljna stvar. Za mene podjednako kao kazalište za odrasle, ako ne i više. U kazalištu za djecu treba se stalno suzdržavati od podilaženja djeci i od toga da radimo ono što mislimo da bi djeca voljela gledati. U radu za djecu potrebno je imati pravu mjeru, koju uvijek iznova valja tražiti osluškujući dijete u sebi. Pokušavam biti istovremeno i dijete i odrastao – sve ono što pokreće i povezuje te dvije krajnosti u meni znak mi je da smo na dobru putu.

Kad smo kod dobra puta, dotaknimo se malo glumačke podjele u predstavi. U prvi ste plan stavili mlade glumce koji u posljednje vrijeme rade odličan glumački posao, no iz drugog plana. Kako ste došli do te podjele?

Ansambl Trešnje posljednjih je nekoliko sezona intenzivno pomlađivan odličnim studentima i netom diplomiranim glumcima, od kojih većinu dobro poznajem. Malo-pomalo čitali smo i češljali tekst i mijenjali uloge, a ja sam pokušavao osluhnuti odnose unutar grupe i osmisliti najbolju moguću podjelu. Onu koja će iz svakoga od glumaca izvući najbolje, a ujedno omogućiti među njima uspostavljanje odnosa nalik onima iz romana. Mislim da se to odugovlačenje isplatilo i da je podjela vrlo dobra.

Kojim ste likovima najzadovoljniji?

Silno me raduje činjenica da mi je teško izdvajati nekoga od njih. Doista, riječ je o pravoj kolektivnoj zaigranosti u kojoj su svi došli na svoje – takvo me kazalište najviše i veseli. Naravno da su najveći teret iznijeli Dubravka Lelas i Luka Bulović kao Zora i Branko, no užitak je gledati taj veliki ansambl kako s ljubavlju i guštom iznosi priču koja svakomu od njih nudi priliku da u njoj dođu do izražaja. Posebno me veseli što smo trgovcu Karamanu promijenili spol – stjecajem okolnosti zaigrala ga je Daria Knez Rukavina – i u njezinoj se interpretaciji parone Karaman ta zamjena pokazala kao izvrsno dramaturško osvježenje.

Za razliku od Knezove, koja je muški lik pretvorila u ženski, nekoliko glumica tumači muške likove i čini mi se da im je to pričinilo veliko zadovoljstvo.

Članovi ansambla predstave igraju po nekoliko uloga, mijenjaju spolove, raznose scenografiju, pjevaju, sviraju... potpuno su se zaigrali i zaljubili u ovu priču.

A vi? Čime je priča vas osvojila?

Bogatstvom motiva, prizorišta, gotovo filmskom dinamikom pripovijedanja. Puna je najrazličitijih situacija i emocija koje su, uz iskusne Trešnjine glumce i njihova profesora Tomislava Rališa, cijelom nizu vrijednih i sposobnih mladih ljudi pružile priliku da pokažu što znaju i mogu.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2017, All rights reserved