Moja silna želja da povežem otvorenje Osječkog ljeta kulture (29.6.-13.7.2018.) s novom predstavom Hrvatskog narodnog kazališta Osijek, rock melodramom „Osječki Long, Long Play“ i meni relativno nepoznatim ambijentom dvorišta hotela „Central“ izjalovila se pa sam tako spomenutu predstavu pogledala kao HNK-ovsku premijeru (8.7.2018.) u zgradi matičnog kazališta (Igorovu kritiku premijerne izvedbe u dvorištu Centrala pročitajte ovdje).
Autor teksta i vođa grupe „Roderick“ (utemeljena 1983.) Branko Kostelnik (1961.) zapisao je u kazališnoj knjižici i ovo: „Djelo ili još bolje djelce s autobiografskim elementima i dijelovima fikcije“, da bi se na samom početku predstave preciziralo kako se radi o „Osijeku, gradu na Dravi“ i „priči jedne generacije“ (one stasale osamdesetih prošlog stoljeća – preciznije, zadnjeg desetljeća postojanja Jugoslavije). Kao autor dramatizacije naveden je Davor Špišić, a kao redatelj i dramaturg Saša Anočić, pa nisam sasvim sigurna tko je što iznjedrio – mislila sam da dramaturg osmišljava dramatizaciju?!
Struktura predstave odgovara nekadašnjoj koncepciji LP ploča (long play ili dugosvirajuće vinilne ploče, jer su imale 4-5 pjesama na svakoj strani, za razliku od malih, singlica s 1-2 pjesme na svakoj strani; lp se danas koristi na kraju e-maila kao skraćenica za lijepi pozdrav), pa je prvi dio predstave označen kao A strana, a onaj poslije stanke kao B strana, a sve počinje nakon što neki lik u pozadini iščeprka nešto na tavanu (uz pjesmu „Stairway to Heaven“). Dakako, ono što je pronašao su sjećanja na osječki korzo, omiljene kavane, koncerte u Radničkom domu, tučnjave na plesnjacima, grupu „Dinamiti“ i njihov veliki hit „Plavuša“ (koji je stekao široku popularnost u interpretaciji Krunoslava Kiće Slabinca kada je počeo solističku karijeru), ali je uključeno i prijašnje desetljeće (košarkaška utakmicu između Jugoslavije i Amerike 1970.).
Scenografija (Jelena Sušac) se, osim malobrojnim predmetima, u velikoj mjeri koristi projekcijama, pa tako vidimo precizno datirano rušenje Radničkog doma (1981.), dok je cijeli niz drugih događaja tek ovlaš dotaknut (što kod gledatelja koji žive izvan Osijeka stvara nedoumicu). Ta se dokumentarna nedosljednost očituje i prilikom lokacija: nema svaki grad, poput Osijeka, kupalište na rijeci i moja prva misao je, kada sam ugledala suncobran i kupače, da su dobili „gažu“ na moru... Naime, glavni protagonist ovog osječkog vremeplova jest bend „Esseg prije bombe“ kojeg je 1983. utemeljio Brca (Ivan Ćaćić) i koji poput „Rodericka“ ima šest članova, među kojima je i pjevačica (Antonija Pintarić – Jana, Lino Brozić – Zvone, Antonio Jakupčević – Maks, Aljoša Čepl – Đole, Duško Modrinić – Geza) te izvodi Kostelnikove skladbe s „Roderickova“ repertoara (kultnu „Zašto žene u našoj unutrašnjosti još uvijek nose crne marame“).
Osim o svirci benda i nastojanju da snime ploču, te ljubavi između Brce i Jane, predstava nastoji prikazati njihove osobne živote (Janino opiranje očevu vojničkom svjetonazoru, Aleksandar Bogdanović ili život Brce sa samohranom majkom, Ljiljana Krička Mitrović), ali i opću situaciju (nestašice, vožnja par-nepar, restrikcija struje), ne mareći za vremenski kontnuitet.
Mada je duhovito, ipak djeluje pomalo nevjerovatno gostovanje Brce i Jane u radijskoj emisiji kod poznate novinarke Višnje (Sandra Lončarić) ili otkrivanje homoseksulanosti pjesnika Čarlija (Vladimir Tintor) preko pjesme „Retko te viđam sa devojkama“ (grupa „Idoli“, 1980.). Nakon raskida Brce i Jane, Brca se opija slušajući kafansku pjevačicu (Petra Blašković) i pjesme poput „Pijem da je zaboravim“ ili „Nazdravite drugovi“ (što je za pristalicu alternativne glazbe prilično čudno – ali ljubav je bol, a piće ne bira glazbu!).
Uz glavni bend, pratimo i ženski trio „Snajperke“ (Ivana Soldo Čabraja, Matea Grabić Ćaćić, Dina Vojnović) koje predstavljaju prototip pomodnih grupa, velike želje bez pokrića, no to nije razlog za toliko prenavljanje (što vjerojatno nije njihov izbor). Zanimljiva je scena susreta Brce i udbaša (Davor Panić), pokušaj Brcina izbjegavanja odlaska na služenje vojske (liječnica Anita Schmidt) i pjevanje eskimske himne (odličan Ćaćić) te nemogućnost odlaska na turneju i predstavljanje ploče (slovenski producent podoban Freyu, Vjekoslav Janković), jer su devedesete i počinje rat... Naznačeni kao kroničari (Matija Kačan, Domagoj Mrkonjić), razbijači s Vijenca, Rale i Lonka, nalikuju „mapetovim gunđalima“ pa ako su trebali biti svojevrsni komentatori, usprkos stalne nazočnosti, nisu dovoljno iskorišteni. Osim glazbe i projekcija, te naznake pojedinih godina, vremenske odrednice nudi i kostimografija (Jasminka Petek-Krapljan), ali onda je nejasno zašto se neke važne događaje ovlaš dotakne, dok se druge precizira (osim ako to nije na inzistiranje autora).
Završnica je u znaku zborske izvedbe svojevrsne himne Osijeku („Dajem život svoj za Osijek“), što je nesumnjivo dirljivo (barem Osječanima), ali ako je predstava trebala biti kronika jednog vremena, ona to nije u dovoljnoj mjeri. Ukoliko ja bez objašnjenja ne mogu pratiti i razumijeti pojedine dijelove, mjesta ili osobe (zašto Zlaja (Armin Ćatić) stari, a ostali se ne mijenjaju?!), onda samo mogu citirati gledateljicu, rođenu Osječanku, koja je rekla: „Ali nama se to jako sviđa“. Ondak dobro, neka vam!