Napomena: kritika je izvorno objavljena 5. srpnja 2018. u Vijencu, br. 635

Nogomet ovih dana pokreće i okreće svijet, združujući zaljubljenike i vikend ljubavnike u loptu. No poprilična grupa Osječana u nedjelju se okupila u dvorištu hotela Central ne da bi u zajedničkom duhu pogledali rasplet utakmice Hrvatska-Danska, već da bi premijerno pogledali bučno najavljivanu predstavu „Osječki Long, Long Play“, vrhunac ovogodišnjeg Osječkog ljeta kulture (Olginu kritiku premijerne izvedbe u HNK-u pročitajte ovdje). I umjesto da se prepustimo predstavi, osluškivali smo glumce kako u backstageu složno navijaju i živciraju se. Sve je kulminiralo u prijelomnoj točki utakmice, koja je na nekoliko beskrajno dugih trenutaka smrznula predstavu, razbivši je bratskim urlikom sreće i potvrdivši publici da je glumcima više stalo do tekme nego do njih i predstave. Taj odnos prema kulturi onih koji od nje žive poprilično plaši, straši i rastužuje.

No nogometni eksces, ma koliko nas uzrujao, tek je površinska rana na truplu duge, duge, preduge predstave. I dok će ona do sljedeće izvedbe zacijeliti, ranama koje su nastale i prije prvih proba nema lijeka. Riječ je o samu tekstu Branka Kostelnika u dramatizaciji Davora Špišića, u kojemu je autor pokušao zaokružiti četiri desetljeća Osijeka, no ne tek kao kroniku grada i građana, već kao, s jedne strane, političku kroniku zemlje u kojoj se nalazi, s druge priču o nastanku i rastu (osječkoga) novog vala i to kroz bend Esseg prije bombe i životne crtice njegovih članova. Iako na papiru zvuči ambiciozno, jedna predstava, i to oblikovana kao rock-melodrama, nije mogla niti uspjela biti sve to. Štoviše, nije napravila gotovo ništa od toga.

Redatelj i dramaturg Saša Anočić pokušao je predložak pretočiti u mjuzikl, čiji osnovni omotač čine nostalgija i sjeta građene općim mjestima u osječkoj povijesti. Unutar njega gradio je, no ne i izgradio, emocionalni sloj pričama junaka benda, politički sloj djelomičnom ironizacijom te humornu nit kroz usputne crtice, scene i likove poput „sirenske klape“ Snajperki (Ivana Soldo Čabraja, Matea Grabić Ćaćić i Dina Vojnović). Ne uspjevši ni u čemu u potpunosti, stvorio je cjelinu koja ne uspijeva gledatelja uvući u sebe, zbog čega ljubavna priča vođe benda Brce i pjevačice Jane postaje nebitnom, emocionalni dijelovi gube smisao i pretaču se u suvišan patos, poput scena Brce i majke (Ljiljana Krička Mitrović), a političke i ine crtice i likovi postaju nepotrebno vulgarni stereotipi poput vojnika JNA Stoleta (Aleksandar Bogdanović) te slovenskoga producenta Franca (Vjekoslav Janković). Uz sve to, predstavu je pretrpao suvišnim scenama i likovima koji su razvodnili radnju, dodatno tanjeći ionako tanku nit priče. I sve bi to bilo prihvatljivo, jer radnja u mjuziklima počesto nije ništa drugo nego motiv za pjesmu, kad bi funkcionirao taj dio, no tu predstava još više šepa.

Songovi bi u mjuziklu trebali izvirati iz radnje ili uvirati u nju kako bi zajedno mogli graditi cjelinu. No u predstavi je komunikacija između radnje i songova bila vrlo površna (skladatelji Branko Kostelnik i grupa Roderick, glazbeni suradnik Damir Šenk), katkad bi tek jedan stih postao motiv za pjesmu, a katkada ni to. Dodatnu kakofoniju činili su glazbeni prijelazi između scena koji nisu imali gotovo nikakve veze s radnjom i songovima.

Najbolji aspekt predstave činili su vrlo dobro odsvirani (ključni glazbeni motor bio je Lino Brozić koji je nosio songove na gitari te budio emocije na harmonici, posebice u pjesmi „Zajdi, zajdi“ s Petrom Blašković) i otpjevani songovi. Ivan Ćaćić bio je tek vrlo solidan kao Brca, a takvi su bili i Antonio Jakupčević kao Maks te Aljoša Čepl kao Đole. Antonija Pintarić uglavnom je odlično dizala songove kao Jana, dok je Duško Modrinić stvorio vrlo zgodan lik Geze. Od ostalih članova ansambla, Vladimir Tintor je kao pjesnik Čarli bio na tragu punokrvnoga scenskog lika, a Domagoj Mrkonjić i Matija Kačan bili su duhoviti razbijači, žicari i pripovjedači.

Dobroj izvedbi songova nedostajao je oblikovaniji i čišći pokret (Vuk Ognjenović i Anočić), koji je tek na mjestima pokazao potencijale (poput „usputno ključnog“ songa „Siđi do reke“). Jelena Sušac scenu je uglavnom očistila i omotala bijelom bojom, što je, pojačano svjetlom Anočića i Tomislava Kobije, odlično kontriralo ambijentu. U pozadinu je dodala nekoliko ekrana koji su trebali ubrzavati i humorno komentirati radnju te nekoliko razina u pozadini koje su trebale biti zgodna pozadinska radnja. Jasmina Petek-Krapljan s kostimima je uglavnom pogodila vrijeme i karaktere, no perike na nekim likovima, poput Brce, nisu bile najbolje pogođene. Zaključno, „Osječki Long, Long Play“ duga je, preduga predstava koju su pojeli dramaturški slab predložak i prevelika ambicija.