HNK ZAGREB: „KRALJ LEAR“, KLAPA 2
12.3.2018. 4:26:51h
Medvjeđa usluga cjelini
Predstava 'Kralj Lear' postala je žrtvom vlastitog koncepta – dobivši veliki kreativni prostor, ključni glumci su se pretjerano zaigrali sami sa sobom i svojim likovima, napravivši medvjeđu uslugu predstavi u cjelini.
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Predrag Miki Manojlović kao Kralj Lear / hnk.hr

Uz sve tragične sudbine koje je ispisao i rijeke krvi kojima ih je prelio, veliki Shakespeare možda je najviše tragedije upisao u Kralja Leara. I to ne zato što je izgubio najviše, već zato što je izgubio od najbližih – svaki udarac koji mu je zadan prodro je do njegove srži jer je upućen od strane onih koje je najviše volio i kojima je sve ostavio – vlastitih kćerki. Svako loptanje i nabacivanje friškog je beskućnika, a dojučerašnjeg velikog oca, kralja i vladara pretvaralo u malog i nebitnog, veličinu pretočivši u ironiju i cinizam, autoritet u gorčinu i malodušnost.

Predstavu „Kralj Lear“ (Olginu kritiku pročitajte ovdje) u zagrebačkom je HNK-u režirao Janusz Kica po novom prijevodu Lade Kaštelan, ujedno dramaturginje predstave. Sam prijevod bitno je tanji i slabiji od prethodnih, dok je i dramaturški predstava imala slabih točaka. To je posebice vidljivo u drugom dijelu gdje se osjetio zamor materijala i došlo je do popriličnog pucanja, da bi sam kraj bio zbrzan, kao da je autorski tim pogledom na sat odlučio da je dosta pa na brzinu pospremio stvar, odnosno poubijao sve likove.

Problem pada i raspada leži u prilično riskantnom redateljskom konceptu. Naime, Kica je u komadu koji raste kroz likove i karaktere veliku slobodu u kreiranju tih likova dao glumcima, pustivši im da progovore vlastitim ritmom i pauzama. I dok je to rezultiralo rječitim šutnjama i ponekim vrlo dobrim rolama, problem je što su one uglavnom funkcionirale kao zasebne cjeline, a ne kao dio slagalice, odnosno cjeline. Samim time dogodio se svojevrsni paradoks – točno pogođene role umjesto da su gradile dobru cjelinu, rastakale su je jer nisu rasle zajedno s njom i kroz nju, već zasebno. U prvom dijelu takav je koncept držao vodu, gradeći se oko emocije i odlične glazbe (Tamara Obrovac) koja je pojačavala tišinu i stvarala diskretnu, ugodnu „urbanu“ atmosferu. No u sredini drugog dijela predstave čak i glazba je utihnula, odnosno ustuknula pred glumcima koji su u potpunosti preuzeli vlast i nadrasli vlastite uloge, razbivši cjelinu i umrtvivši ritam igre.

Odnos glumaca prema predstavi najbolje ocrtava sam Kralj Lear, odnosno Predrag Miki Manojlović, koji je u naslovnog junaka upisao sve što treba – samodopadnu samouvjerenost na početku koja se putem topila, dok je kralj bez moći sugovornike sve više tražio u vlastitim nutrinama, u nevjerovanju koje se pretočilo u odustajanje, dubinsko razočaranje, predaju i melankoliju omotanu laganim cinizmom. I Lear i Manojlović u prvoj su sceni bili uvjerljivo svjesni vlastite moći, da bi potom sve više razgovarali sa samim sobom, šapućući si u bradu (na premijernoj izvedbi), zatvarajući lik u ljusku razočaranja, glumca u vlastiti svemir. No na van ti šapati nisu stvarali dijalog s likovima i partnerima na sceni, ne uspjevši junaka emocionalno privezati niti s ljubljenom kćeri Cordeliom, odnosno Jadrankom Đokić. Ujedno, nisu stizali ni do osmog reda partera, a kamoli do balkona.

Milan Pleština je Grofa od Gloucestera oblikovao svojim prepoznatljivim i dobrodošlim pomakom u karikaturu, no i on se pretjerano zaigrao u drugom dijelu, pomalo zaboravivši da je prvenstveno dio cjeline. Bojan Navojec možda je odabrao najbolji kut za svoj lik, Edmunda premazanog svim mastima, od starta ga omotavši laganom ironijom i cinizmom koji su mu omogućili da se igra s drugim likovima, ujedno izvedbeno opravdavši potonuće u kukavičluk na kraju. Mislav Čavajda uspio je u Edmundovog brata Edgara upisati naivnost, potom čuđenje i mirenje sa situacijom, vrlo uvjerljivo ludilo te konačno pomirenje s ocem, Grofom od Gloucestera, dok su Ana Begić i Iva Mihalić bile pomalo dobroćudno zlobne kćeri Goneril i Regan (dobar dio predstave njihova nam je pozicija bila opravdana; uostalom, nitko ne želi „starce“ predugo u vlastitom dom).

Luka Dragić uspio je tek u pokojoj sceni ukazati na okrutnost Reganina supruga, ne uspjevši oblikovati cjeloviti lik, dok je Ivan Glowatzky Gonerilinog lomnog supruga oblikovao ponešto premlakim i kolebljivim. Goran Grgić bio je standardno uvjerljiv i energičan kao Grof od Kenta, Krešimir Mikić tek na trenutke ludička Luda, a Alen Šalinović energičan Oswald. Damir Markovina bio je malo suzdržan Plemić, dok su Ivan Jončić Silvio Vovk, Ivan Colarić i Ugo Korani bili nedovoljno prisutni za konkretniji komentar.

Numen i Ivana Jonke scenografiju su pretočili u odlično riješen zlatni zid koji se približavao i stiskao prostor kako je Learova moć nestajala, a na čijim je stepenicama s druge strane odigran ubrzani obrat. Kao da se i sama predstava htjela što prije i što diskretnije rasplesti. Eva Dessecker kostimografski je polarizirala likove na elegantne sestre Regan i Goneril i one druge.

Zaključno, predstava „Kralj Lear“ postala je žrtvom vlastitog koncepta – dobivši veliki kreativni prostor, ključni glumci su se pretjerano zaigrali sami sa sobom i svojim likovima, napravivši medvjeđu uslugu predstavi u cjelini.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved